Na Trgu svetoga Petra, praznom ali osvijetljenom svijećama i Isusovim križem, papa Franjo je sinoć predvodio pobožnost Križnoga puta koji, prvi put tijekom njegova papinstva, zbog pandemije koronavirusa, nije održan u Koloseumu. U središtu meditacija bila je bol, ali i nada brojnih „nevidljivih“ koji žive u sjeni
Pobožnost je održana ispred bazilike svetoga Petra, na trgu na kojemu nije bilo ljudi, ali koji je bio pun pitanja, istinā, pogledā upravljenih prema križu koji su gledali i zatočenici kaznionice „Due Palazzi“ iz Padove. I oni su pripremali meditacije za Križni put, iznoseći svoja razmišljanja, otvarajući se pred Gospodinom koji zna sve o njima. Papa Franjo je slušao njihova svjedočanstva, nakon svake meditacije molio, te na kraju Križnoga puta udijelio blagoslov. Njegove riječi u molitvi bile su odgovor na brojne bolne glasove onih koji žive u tišini kaznionice, ali i izraz poštovanja za trpljenje svijeta koji se, usred pandemije, osjeća izgubljenim.
Prvu je meditaciju pripremio Michele, bivši zatvorenik. Danas je on novi čovjek, ali razmišljanje kod prve postaje Križnoga puta govori o njegovu životu. Zahtjev mnoštva „Raspni ga“ danas je još jači; to na svojoj koži osjećaju osuđeni na doživotni zatvor, pa ipak – kako je napisao – u zatvoru vidi spas. Još nisam izgubio sposobnost za plač, za sram zbog svoje prošlosti, za zlo koje sam počinio. Osjećam se kao Baraba, Petar i Juda u jednoj osobi – napisao je Michele.
Teret križa osjetili su roditelji koji su izgubili kćer, koju je bez milosti ubio jedan čovjek. Ali, upravo u očaju – napisali su u meditaciji – Gospodin nam dolazi u susret, dajući nam milost da se volimo kao supružnici, oslanjajući se, iako s mukom, jedno na drugo. Njihov život nije popuštanje zlu; naprotiv, otvaraju vrata onima koji su u potrebi jer – kako su istaknuli – Božja ljubav obnavlja život.
„O Bože, ulij u naša srca svoju nadu kako bismo Te prepoznali prisutna u mračnim trenucima svojega života“
Isus pada prvi put pod križem, a na njemu je teret nemira svih nas. Nepravedno je to kao što je nepravedno nekomu oduzeti život; kao što je nepravedno vjerovati da u svijetu nema dobrote; misliti tako – istaknuo je jedan zatvorenik – znači već biti iznutra mrtav.
„Dođi u pomoć našoj slabosti i daruj nam oči za promatranje znakova tvoje ljubavi razasute u našoj svakodnevici“
Križ su na sinoćnjoj pobožnosti nosili također liječnici i bolničari Vatikanske zdravstvene službe, koji su zaduženi za pomoć zaraženima koronavirusom. Njihove ruke pomažu olakšati bol. Snažna je bol jedne majke, Marije naših dana, prisiljene živjeti podnoseći osude i mržnju koje ona odbija ljubavlju prema sinu, osuđenom na zatvor. U njezinom je pogledu čvrsta odluka ne dopustiti da se on osjeća samim.
U zatvor ulazi i čovječnost Šimuna Cirenca; upravo on pomaže nositi križ, koji odbija zakon čopora i sluša savjest. Moj je Šimun Cirenac čovjek s kojim sam u ćeliji – napisao je jedan zatvorenik. Bio je čovjek koji je godinama živio na jednoj klupi, bez bližnjih i bez primanja. Njegovo je jedino bogatstvo bilo jedno pakovanje kroasana. On, zaljubljen u slatkiše, insistirao je da ih ponesem svojoj ženi kada me prvi put došla posjetiti. Briznula je u plač zbog toga toliko neočekivanoga koliko srdačnog čina. Takve geste potiču u srcu želju da postanem Cirenac radosti.
Među jeruzalemskim je ženama i kći jednoga osuđenika na doživotni zatvor. Ja sam prva od brojnih žrtava moga oca – napisala je. Bila je prisiljena zaboraviti djetinjstvo, i prijeći cijelu Italiju kako bi bila blizu ocu. Poznajem gradove, ali ne po njihovim spomenicima nego po zatvorima koje sam posjećivala. Ipak, za ljude poput nas – istaknula je – nada je obveza.
Isus pada treći put pod križem. Pada također, raspadajući se – kako je napisao – na tisuću komada, i čovjek kojega nije bilo u važnim trenutcima u životu djece, koji je u zatvoru postao djed, ali koji još uvijek ima nade. Lijepa je stvar što se ti komadi još uvijek mogu ponovno sastaviti – napisao je. Nije lako; no to je ipak jedina stvar koja ovdje unutra još uvijek ima značenje.
„Lijepa je stvar što se ti komadi još uvijek mogu ponovno sastaviti. Nije lako; no to je ipak jedina stvar koja ovdje unutra još uvijek ima značenje“
Viseći na križu, moje se svećeništvo prosvijetlilo – napisao je jedan svećenik, optužen, a poslije oslobođen optužbe. U svojem razmišljanju govori o teretu riječi, tvrdih poput čavala, o deset godina života na križu, o kušnji da sve to prekine, o sramoti koja sve kalja. Bilo je Cirenaca koji su s njim podnosili težinu križa, obrisali mu mnoge suze. Zajedno sa mnom mnogi su od njih molili za mladića koji me optužio: nećemo to nikada prestati činiti – napisao je svećenik. Na dan kada sam bio potpuno oslobođen otkrio sam da sam sretniji nego prije deset godina: vlastitom sam rukom dotaknuo Božje djelovanje u svome životu.
Na zadnjoj je postaji papa Franjo preuzeo križ od jednoga bolničara. Razmišljanje je za tu postaju pripremio jedan pravosudni policajac. Sve činim kako bih obranio nadu ljudi koji su se prepustili samima sebi – istaknuo je – koji su spremni biti još jednom odbačeni nakon što iziđu iz zatvora. Upravo riječju 'nada' završavaju meditacije sinoćnjega Križnog puta, obilježene bolju, ali otvorene ponovnom rođenju koje može pronaći smisao jedino u Bogu.
