“Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš čini s ljubavlju.” (sv. Mala Terezija)
Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: “O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!”
Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena medu blaženike i svece. Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica – po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće – od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme – točno 2. listopada 1882. – Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.
Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj “oduzeo njezinu slobodu”, kako bi na taj način “postala jedno s božanskom silom”. Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.
Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije – gdje je bio upriličen susret s njime – uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike”.
Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, pet sati na ručni rad, dva sata na zajednički odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noćni bi počinak još ostajalo šest-sedam sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio “da će joj dati duše jedino po križu”.
Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: “O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.”
Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o koje je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: “Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama.” No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama.
Na koncu života mogla je uskliknuti: “Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?”
Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koracati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.
Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.
Novi veliki Katekizam Katoličke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve. (kta/bit.net)
