Toma se rodio god. 1486. u Fuenillani u Španjolskoj. Otac mu je bio mlinar i sa svojom je suprugom pomagao siromašne, dijeleći im brašno koje je samljeo prethodni dan. Slijedeći primjer svojih roditelja i Toma je često svoj doručak poklanjao siromasima, a dijelio im je i komade svoje odjeće. Ubrzo se preselio u Villanuevu de los Infantes, pa je po tom gradu ušao i u povijest.
Toma je bio natprosječno nadaren dječak, pa je već u osnovnoj školi stekao prilično znanje. Kad mu je bilo 15 godina, pošao je na studij na sveučilište Alcala de Henares, baš u vrijeme kad je slavni kardinal Cisneros stvarao to sveučilište, koje će postati veoma glasovito. Dvije godine kasnije, Tomi je umro otac ostavivši mu kuću i nešto novaca. Toma se vratio kući, novac podijelio siromasima, a kuću uz majčin pristanak, pretvorio u bolnicu. Tada je opet pošao na sveučilište i upisao se na teologiju. U dobi od 26 godina bio je već profesor filozofije i teologije, a slovio je kao odličan predavač. No njega je srce vuklo u samostan; zato je ostavio sveučilište, posao u Salamanci, te ondje ušao u red augustinaca. Novicijat je počeo 21. studenoga 1516. g., a već 25. studenoga naredne godine, položio je redovničke zavjete.
Za svećenika je zaređen 1518. g., i odmah određen da predaje teologiju u kući formacije svoga reda. Godinu dana kasnije imenovan je i propovjednikom. Uz to mu je, protiv njegove volje, povjerena poglavarska služba koju je morao obavljati gotovo cijeli život. Bio je poglavar u Salamanci, Burgosu, Valladolidu. Obavljao je i druge visoke i odgovorne službe u redu koje mu je povjerio otac general. Dva puta je bio i provincijal. Kako je njegova krepost i sposobnost bila opće poznata, imenovan je god. 1544. nadbiskupom u Valenciji. Kao natpastir nadahnjivao se slikom Dobroga Pastira, naučavanjem sv. Pavla, primjerima velikih biskupa kršćanske starine, osobito sv. Ambrozija, sv. Augustina, sv. Grgura Velikoga. Njihovim se duhovnim, teološkim i pastoralnim spisima neprestano hranio. Očuvana pisana ostavština pokazuje da je Toma bio u prvom redu teolog pastorala. Njegov je nauk o Majci Božjoj i o božanskoj ljubavi imao na kršćanski život silan utjecaj, tako da ga čak nazivaju “španjolskim sv. Bernardom”.
I kao nadbiskup bio je veliki prijatelj sirotinje i svih onih koji su trebali njegovu bilo duhovnu, bilo materijalnu pomoć. Novi nadbiskup Valencije, na zaprepaštenje svih kanonika, nosio je i dalje skroman, iznošen redovnički habit. Oni stoga skupiše 4000 kruna, poklone mu da si nabavi odjeću i uredi stan, koji će odgovarati dostojanstvu njegova staleža. Zahvalivši se toplo za dar svojim dobrotvorima, posla ga u bolnicu. Na sve primjedbe na svoj račun, nadbiskup bi odgovorio: “Što hoćete? Ja sam vam veoma zahvalan za vašu brigu oko moje osobe, no vi znate, ipak, da moj položaj i moje dužnosti ne ovise o mojoj odjeći. Ja se jedino moram brinuti za duše koje su mi povjerene.”
Dakako da je savjesno obilazio sve župe svoje nadbiskupije. Posvuda je propovijedao. Kao propovjednik uvrštavao se među najbolje propovjednike Španjolske onoga vremena. Za propovijed se spremao naročito molitvom. I on je općenito po naravi više bio čovjek molitve i unutarnjega života nego akcije.
Sveti je biskup umro na Malu Gospu 1555. godine. Blaženim ga je proglasio 1618. g. papa Pavao V., a svetim na samu svetkovinu Sviju svetih 1658. g., papa Aleksandar VII., posvetivši mu župu u Castelgandolfu.
U ikonografiji najčešće ga prikazuju kako dijeli milostinju siromasima ili čini koje drugo djelo milosrđa.
