Tipičan Svetac na talijanski način je kapucinski brat Serafin iz Montegranara. Rodio se god. 1540. u Montegranaru, u pokrajini Ascoli Piceno u Italiji. Roditelji su mu bili ljudi skromnih materijalnih dobara, ali zato pobožni i vjerni kršćani koji su živjeli po vjeri i u duhu vjere. Svome su sinu nadjenuli ime Felice - Srećko.
Kad je Feliks poodrastao, stao je odmah privređivati da pomogne barem malo roditeljima koji su bili siromašni. Unajmio se kao pastir kod jednoga seljaka i čuvao mu stado, baš onako kao i njegovi suvremenici Sveti Paškal Bajlonski u Španjolskoj i Feliks da Cantalice u Italiji. Nalazeći se u samoći polja i livada Feliks, iako nepismen, naučio je čitati iz velike knjige Božje prirode, u kojoj je duh uzdizao prema Bogu.
Kad mu je umro otac, napustio je pastirsko zanimanje te počeo pomagati bratu koji je bio zidar. Kad je s njim radio u Loro Piceno u kući obitelji Mannuci, slušao je kako njihova kćerka na glas čita iz raznih duhovnih knjiga. Tada je u sebi osjetio jasan Božji glas koji ga je zvao u redovnike. Djevojka mu je savjetovala da se obrati kapucinima. On ju je poslušao i pokucao na vrata kapucinskog samostana u Tolentinu. Bilo mu je tada 18 godina. Nakon nekih poteškoća kapucini ga primiše kao brata te poslaše u Jesi u novicijat. Prema običaju u redu na dan oblačenja svoje krsno ime Felice promijenio je u Serafin.
Kad je svršio novicijat, počelo je za njega seljakanje iz samostana u samostan pa je tako obišao sve samostane u Markama. Razlog stalnih premještaja bio je u tome što su svuda s njime bili nezadovoljni. On se siromah trudio da radi, sluša, savjesno obavlja povjerene mu dužnosti, no zbog svoje nespretnosti nije uspio zadovoljiti ni poglavare ni subraću, koji ga nisu štedjeli od prijekora pa i kazna. No takva metoda siromašnome bratu nije mnogo pomogla. Nije mogao promijeniti svoju narav, ali je zato činio ono što je bilo u njegovoj moći. Bio je uvijek prema svima dobrohotan, ponizan, umrtven, s najmanjim zadovoljan i u tome je sva ljepota njegove duše.
Obavljajući službu vratara i proseći za samostan, dolazio je u dodir s raznim ljudima. Voden duhom vjere, uvijek je pronalazio prikladne riječi da ljude na neupadan način više privuče k Bogu. Po primjeru svoga serafskoga oca Svetog Franje i on je veoma volio prirodu pa je putujući i promatrajući prirodne ljepote molio i razmatrao o Bogu.
Fra Serafin se napokon oko god. 1590. konačno smirio u Ascoliju. Taj ga je gradić toliko zavolio da je god. 1602., kad su poglavari dobroga brata htjeli opet premjestiti, sve učinio da osujeti taj naum. Brat je bio pravi anđeo mironosac koji je mirio zavađene, tješio i bodrio bolesne, ožalošćene. Njegova je ponizna riječ ulijevala u duše pouzdanje. I tako je on priprost i neuk postao duhovni učitelj mnogima. Želja za spašavanjem duša vukla ga je u misije, no to je bilo ne ostvarivo. Želio je za duše poginuti kao mučenik. Gospodin se pak zadovoljio samo onim što je fra Serafin u svojim prilikama i prema svojim mogućnostima činio.
Sestrica smrt ga je zatekla 12. listopada 1604. u samostanu S. Maria in Solesta. Smrt je digla na noge sav Ascoli. Svi su bez razlike jurili da odadu počast mrtvome tijelu poniznoga brata koga smatrahu svecem. Ljudi, kakvi su već Talijani temperamentni, otimali su se za kakvu uspomenu na pokojnoga brata. On, s kime nekoć nisu znali što bi, pokopan je u crkvi uz najviše počasti. Vjernici su mu se masovno utjecali u zagovor, a Gospodin je svoga vjernoga slugu proslavio i čudesima.
Nakon provedenoga postupka papa Benedikt XIII. proglasio ga je 18. srpnja 1729. blaženim, a 38 godina kasnije papa Kement XIII. svetim. Crkva S. Maria in Solesta, gdje počiva svečevo tijelo, više puta je bila obnavljana. U novije doba uresio ju je slikama iz Serafinova života slikar Augusto Mussini. Slike su pune franjevačkog misticizma. I taj se umjetnik bio povukao iz svijeta u mir samostana u Ascoliju, postao redovnik te uzeo ime Pavao.
