6. lipnja
Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu.
Sveti Norbert se rodio oko g. 1085. u plemićkoj obitelji Gennep, u rajnskoj oblasti. Njegov rodni kraj pripada danas Nizozemskoj, no nije daleko od njemačke granice. Norbertov otac bio je Heribert van Gennep, koji se nalazio u službi kölnskoga nadbiskupa. Majka mu se zvala Adviga.
Još kao mladić postade kanonik zborne crkve u Xantenu, dakako bez svećeničkog reda. Kasnije pođe u Köln, gdje bi odgojen u nadbiskupskoj palači Fridriha I. von Schwarzenberga, kölnskoga nadbiskupa. Svoju je formaciju nastavio na carskom dvoru Henrika V. pa je izbliza mogao upoznati političko-crkvena pitanja onoga vremena, a osobito borbu za investituru. Ta se borba vodila između pape i cara. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio imati biskupe koji će ga slijepo slušati i biti oruđe u njegovim rukama.
Sveti Norbert je na svoje oči vidio i doživio nemio događaj borbe između pape i cara. Bilo je to 19. travnja 1115. kad je papin legat, kardinal Conone, biskup Palestrine, na sinodi u Kölnu izopćio iz Crkve cara. Bila je to kao neka eksplozija bombe. Norbert je sav potresen u duši napustio carsku palaču te se vratio u svoj kanonikat u Xantenu. Car mu je ponudio ispražnjenu biskupsku stolicu u Cambraiu, no on je odbio te na taj način pokazao svoju vjernost prema papi.
Norbert još nije bio izgrađen svetac. To će postati malo-pomalo. Dok se nalazio na carskome dvoru, čini se da je provodio dostojan život, no ipak nije bio slobodan od častohleplja, od želje za karijerom, što je tada među crkvenjacima bila jako raširena mana. Kasnije uvidje da to ničemu ne vodi, da se ne slaže s evanđeoskom jednostavnošću, pa se obrati i svoj život, vezan uz zemaljske časti, upravi isključivo prema Bogu.
Na to ga je potakao i doživljaj nimalo ugodan. Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu. Odsada će obraćenje posve oblikovati sav njegov budući život. Napustivši taštine i ispraznosti ovoga svijeta, stupio je u samostan sv. Benedikta u Siegburgu. Želja za savršenstvom te razmatranje vječnih, Bogom objavljenih istina, posve ga uvjeriše da se ne smije zaustaviti samo na redu podđakonata, do kojega je došao, već ići i dalje sve do svećeništva. Uvidio je jasno da je njegov poziv biti svećenik, a kao takav navjestitelj evanđelja i djelitelj sakramenata.
Kölnski nadbiskup von Schwarzenberg u isti ga je dan u prosincu 1115. zaredio za đakona i za svećenika. Nakon prve mise mladomisnik se vratio u samostan u Siegburg, dao na molitvu i razmatranje, kako bi po Božjem nadahnuću što bolje upoznao volju Božju.
U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom, koju je započeo veliki papa Grgur VII. Reforma se sastojala u tome što je pripadnike kleričkoga staleža nastojala otrgnuti od bavljenja zemaljskim stvarima, a posve ih upraviti na posve duhovne poslove. Taj je duh obnove sasvim obuzeo i zagrijao Norberta te on, kao putujući propovjednik, poče obilaziti sela i gradove propovijedajući riječju, a još više životom evanđeosko siromaštvo. Njegova je snažna riječ zahvatila mnoge i obratila ih Kristu.
Za Norbertom se povedoše mnogi, a neki postadoše njegovi učenici i suradnici. S njima, na želju i poticaj biskupa iz Laona u Francuskoj, Bartolomea de Jouxa, u Prémontréu osnuje novi red, nazvan premonstratenzi. Na sam Božić 1121. s četrdesetoricom subraće javnim zavjetima posveti se Bogu i apostolskome životu. Taj je život imao biti što sličniji životu Isusovih apostola, a ideal je bio živjeti u odricanju, siromaštvu, zajedništvu kao prva apostolska zajednica u Jeruzalemu. Duhovni sinovi i suradnici sv. Norberta zaredaše revnim misionarenjem Francuskom i Njemačkom, i to s mnogo duhovnoga ploda. Usput su osnivali i nove samostane muške i ženske grane svoga reda, što je znak da im je Gospodin davao mnoga zvanja.
Početkom g. 1126. sveti Norbert je pošao u Rim da ondje od samoga pape dobije potvrdu svoga rada. Vraćajući se kući, održao je u katedrali u Würzburgu snažnu propovijed, koja se dugo pamtila i prepričavala. Glas se o Norbertu silno proširio pa je bio izabran za nadbiskupa u Magdeburgu, gradu koji je tada imao veliko značenje. Nadbiskup je toga grada bio i carski kancelar pa je vršio velik utjecaj i na cara. Postavši nadbiskup, u nadbiskupiji pastoralno prilično zanemarenoj, dao se svim žarom na posao. No nije se ograničio samo na područje svoje nadbiskupije. Njegova je revnost išla i dalje.
Kad je u Crkvi nastao raskol, sveti Norbert je pristao uz zakonitoga papu Inocenta II., a sklonuo je i kralja Lotara da prizna pravoga papu. I tako je sveti Norbert, suvremenik sv. Bernarda, bio u Njemačkoj ono što je opat iz Clairvauxa bio u Francuskoj. Iscrpljen pokorom i apostolskim naporima Norbert je umro 6. lipnja 1134. Za vrijeme reformacije tijelo mu je preneseno u premonstratenski samostan Strahov u Pragu.
Osobni je poziv sv. Norberta bilo propovijedanje, dakle, izravni apostolat. On je po naravi bio čovjek akcije. Ipak je postao i velikim organizatorom i promicateljem redovničkoga života. Uzeo je kao normu pravilo sv. Augustina, smatrajući da je ono najvjerodostojniji izraz prvotne Crkve. Tajna je pak životnosti redovničkoga djela sv. Norberta njegovo potpuno uključenje u crkvenu hijerarhiju, prema kojoj je uvijek bio poslušan i poučljiv. Usudio bih se ustvrditi da je zbog toga na njegovu djelu i počivao poseban Božji blagoslov. Taj je blagoslov uskraćen onima koji žele biti crkva u Crkvi i kojima su njihovi uski interesi važniji od općih interesa Crkve, koje zastupaju papa i biskupi.
