3. lipnja
Između 17. studenoga 1885. i 27. siječnja 1887. u Ugandi su za katoličku vjeru poginula 22 mučenika. Krv mučenika nije bila uzalud prolivena. Natopivši tlo Ugande, pogodovala je razvoju i širenju kršćanstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike.
U prošlim desetljećima jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su kršćani, što je za afrički kontinent bio rekordan broj. Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci. Oni su u tu zemlju došli u prošlom stoljeću, točno g. 1879. Ispočetka su bili lijepo primljeni, ali već g. 1882. moradoše napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatični arapski trgovci koji su protiv katoličkih misionara podjarili urođeničkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreću, trajao samo dvije godine pa se oci već g. 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange smjedoše opet vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad.
No i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoličkim misionarima ne potraja dugo. Na njegovu je dvoru bio već priličan broj kršćana što su obnašali razne visoke službe. Među njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su čak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na čelu koje se nalazio visoki kraljevski činovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproštena, već je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici kršćana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti čovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuđivanje.
Josip Mkasa, već g. 1882. kršten i potvrđen, provodio je uzoran kršćanski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog ili više robova, oslobodio ih i poučavao u vjeri. U duhu Evanđelja to je smatrao svojom dužnošću. Vršio je i djelo milosrđa i apostolata. Katikiro, negdašnji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve više bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885. »kao špijune« dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu kršćana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao i čestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdašnjem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaćen u noći, baš nakon što se pričestio, te mu je još prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, mučenik je mirno i dostojanstveno izjavio: »Što? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeći? Kršćanin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrću.«Tog su mučenika slijedili i drugi. Sedamnaestgodišnji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno poučavaše u vjeri one koji htjedoše postati kršćani. Zbog toga ga sam kralj pogubi. A kralj se zaprijetio smrću i ostalim kršćanima.
Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevši svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne kršćane te s njima proveo noć u molitvi, da se tako što bolje pripreme na smrt. K njima su se pridružila i četvorica katekumena koja su odmah bila krštena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi kršćani. Kralj je izjavio: »Svi vi koji se na kršćanski način ne molite ostanite tu uz mene! Oni koji se mole neka stanu na stranu!« Prvi je pošao u stranu Karlo Lwanga, a za njim još 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: »Vi se, dakle, stvarno molite?«– Da, gospodaru, mi se stvarno molimo!– Hoćete li tako i nastaviti?– Da, uvijek, sve do smrti, glasio je neustrašiv i odlučan, kršćanina dostojan odgovor.
Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: »Poubijajte ih!« Mučenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme još čekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvršiti presuda. Katikiro još uvijek nije mirovao, već je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeći da on stoji na čelu buntovnih kršćana. Rekao mu je: »Bio si spreman i našu djecu žrtvovati, a sada bi htio poštedjeti toga jadnoga čovjeka. Zar ćeš ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naše ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja ću već s njime obračunati.« I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja običnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti. Tada je došao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglašenje blaženim naziva »najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika«. Junački su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaču pošao njihov vođa Karlo Lwanga.
Za njim junački pođoše u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih mučenika proglasio je g. 1920. blaženima papa Benedikt XV. Karlo Lwanga proglašen je g. 1934. zaštitnikom Katoličke akcije i mladeži u Africi. Na misijsku nedjelju 18. listopada 1964., za vrijeme trećeg zasjedanja II. vatikanskog sabora, ugandske je mučenike Pavao VI. proglasio svetima, izrekavši pri tom potresan govor. U njemu je među ostalim rekao i ovo:
»…Ovi afrički mučenici nadodaju novu stranicu popisu pobjednika, to jest martirologiju. Tu su na djelu u isti mah i najžalosnije, ali i odlične stvari. Rekosmo stranicu, a ona je, nema sumnje, dostojna. Ona je nadodana onim izvrsnim izvješćima davne Afrike. Mi, živeći u ovom vremenu, kao ljudi male vjere, smatrali smo da ta izvješća neće nikada imati takav nastavak. Tko je igda mogao i pomisliti – iznosimo tek primjer – da će onim uzbudljivim djelima scilitanskih mučenika, mučenika kartaških i utičkih mučenika ’bijeloga tijesta’, o kojima govore sveti Augustin i Prudencije, pa onda slavnim djelima egipatskih mučenika, o kojima je najpotpuniju pohvalu napisao Ivan Zlatousti, i napokon mučeničkim djelima iz vandalskog progonstva biti u naša vremena nadodana nova izvješća koja opisuju stvari učinjene ne s manje odvažnosti i jednako tako sjajne?
Tko je mogao u duhu predosjetiti da ćemo odličnim svetim afričkim mučenicima i ispovjedaocima, poznatim iz povijesti kao što su Ciprijan, Felicita i Perpetua, te Augustin, veliki muž, pribrojiti jednom Karla Lwangu, Matiju Murumba Kalembu, čija su nam imena draga kao i imena njihovih dvadeset drugova? I drugi su dostojni spomena, oni koji su služeći se anglikanskim vjerskim ustanovama bili pogubljeni za Kristovo ime. Ovi afrički mučenici, zaista, znače početke novoga razdoblja. Naravno, neka se pamet ne okrene prema progonstvima i vjerskim sukobima, nego prema kršćanskom i građanskom preporodu. Afrika, naime, koja je orošena krvlju ovih mučenika, prvih u ovom novom razdoblju (kamo sreće, ako je to Božja volja, da su i posljednji, jer je njihova žrtva tako dragocjena!), ta se Afrika, oslobođena i samosvojna, preporađa. Ono zlodjelo kojim su oni uništeni tako je strašno i tako važno te postoje dostatni i veoma očiti razlozi po kojima se u moralnom pogledu oblikuje taj novi narod. Sve snažnijima postaju nove duhovne navike koje treba predati potomstvu. Gotovo je na simboličan način izražen i potaknut unaprijed prijelaz iz jednostavnog i priprostog načina življenja, u kojemu doduše nisu nedostajala neka iznimna ljudska dobra, ali je to bilo nečisto, slabašno i kao u svom vlastitom sužanjstvu, prijelaz prema građanskoj izobrazbi u kojoj se traže uzvišenija značenja ljudske pameti i viši oblici društvenoga života…«
