Sveti Jozafat Kuncewycz rodio se oko god. 1580. u Ukrajini od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Ivan, a kad bude stupio u red bazilijanaca dobit će ime Jozafat. U taj je red stupio prihvativši katoličku vjeru, jedinstvo s Rimom, a sačuvavši kao i ostali sjedinjeni kršćani, takozvani unijati, istočni obred i običaje. Sad će postati velik čuvar i pobornik kršćanskoga jedinstva. To će biti i uzrok njegove mučeničke smrti.
Obukavši redovničko odijelo, Jozafat je imao povlasticu da je bio prvi novak bazilijanskog sjedinjenoga samostana Presv. Trojstva u Vilniusu. Bilo mu je tada 20 godina. On će u taj stari red s bogatom tradicijom i duhovnošću unijeti nov žar, nove ideje pod utjecajem isusovaca, koji su tada na teritoriju poljske države bili veoma aktivni. Učinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.
Kao nadbiskup sveti Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima. Jozafat je svojim protivnicima govorio: “Vi me smrtno mrzite, dok vas ja sve nosim u srcu i bio bih radostan da umrem za vas.” Bile su to proročke riječi. Domogavši se građanske vlasti te iskoristivši trenutak političkih razdora u Poljskoj, rulja je fanatika, naoružana sabljama i puškama, nahrupila u Jozafatovo obitavalište te ga usmrtila. Golo tijelo bacili su mu u rijeku Dunu. No vjernici su čekali da dođu do njega i da ga časno sahrane. Njegova je smrt bila povodom mnogih obraćenja i učvršćenju unijatske Crkve. Jozafat je veoma brzo proglašen blaženim. Papa Pio IX. proglasio ga je god. 1867. kao prvog istočnjaka svetim.
Prigodom 300. obljetnice mučeničke smrti sv. Jozafata papa Pio XI. izdao je encikliku Ecclesiam Dei iz koje o svetom mučeniku donosimo ovaj izvadak:
“Božja je Crkva tako divnim određenjem sastavljena da u punini vremenâ postane kao velika obitelj koja obuhvaća svekoliki ljudski rod. Znamo da je uz ostale odlične znake po božanskoj volji označuje ekumensko jedinstvo.
Krist Gospodin nije jedino apostolima povjerio službu koju je sam primio od Oca kad kaza: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji; idući, dakle, učite sve narode, već je također nadasve htio da zbor apostola bude jedan, dvostruko spojen najužom vezom. Iznutra je vez ona vjera i ljubav koja je razlivena u našim srcima po Duhu Svetom, a izvana upravljanje jednoga svima, jer je prvenstvo apostola predao Petru. Ono je vječno počelo i vidljiv osnov jedinstva. Da bi pak ono jedinstvo i sloga ustrajali zauvijek, Bog koji sve predviđa posvetio je jedinstvo kao znakom istodobno svetošću i mučeništvom.
Takva je čast zapala Jozafata, nadbiskupa Polocka, slavenskog istočnog obreda. Njega s pravom priznajemo za odličnika, sjaj ili stup istočnih Slavena. Jedva da je netko drugi više osvjetlao njihovo ime ili bolje pridonio spasenju. On je njihov pastir i apostol; pogotovo što je svoju krv prolio za jedinstvo svete Crkve. Štoviše, osjećajući da ga pokreće neko nebesko nukanje, shvatio je da za ostvarenje svetoga općeg jedinstva najviše može pripomoći time ako zadrži u jedinstvu opće Crkve istočni slavenski obred i bazilijansko ustrojstvo samostanskog života.
Međutim, nastojao je prije svega oko povezanosti svojih građana s Petrovom stolicom. Odasvud je skupljao dokaze koji su bili vrijedni da promiču i potvrđuju tu povezanost. Posebno je razmatrao liturgijske knjige kojima se služe Istočnjaci, i sami odijeljeni prema odredbama svetih Otaca. Primijenivši, dakle, tako pomnu pripravu, započeo je djelo uspostave jedinstva. Takvom je istodobno snagom i ljupkošću i s takvim uspjehom radio da su ga sami neprijatelji nazvali ’otimač duša’.”
Poznato je kako je Sveti Otac Ivan Pavao II. u svojim nastupima podržavao vjernike istočnoga obreda, koji su sjedinjeni s Rimskom crkvom. To je pokazao i na svome putu po Sjedinjenim Američkim Državama kad je u Philadelphiji posjetio ukrajinsku katedralu Bezgrješnog začeća. Taj je posjet bio daleko više od onoga što bi se moglo nazvati kurtoazijom prema ukrajinskim katolicima istočnoga obreda.
Monsinjor Robert Moskal, kancelar ukrajinske nadbiskupije Philadelphije i katedralni župnik, uvjeren je da će posjet Svetoga Oca poslužiti i odgajanju svih Ukrajinaca katolika u njihovu obredu, pa i onima koji žive tamo iza željezne zavjese čvrsto odani i vjerni svojoj vjeri unatoč progonstvima.
Monsinjor Moskal smatra da je posjet Ivana Pavla II. njihovoj katedrali bio sreća za sve Ukrajince gdjegod živjeli. Publicitet, koji je prethodio tom posjetu, pomogao je da se Ukrajinci odgajaju u svojim vjerskim tradicijama. To su i one što im je prenio i sv. Jozafat. Posjet pak njihovoj katedrali naglašava činjenicu kako se i s različitostima obreda i tradicija može živjeti u skladu i miru pa zvali se mi Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci, Španjolci, Nijemci ili bilo koji drugi narod.
Obvezan spomendan sv. Jozafata, mučenika jedinstva, doziva nam sve to u pamet i zato se može reći da njegova svetkovina ima ekumensko značenje: stvarnost jedinstva u poštivanju opravdanih i zakonitih razlika.
Pomolimo se: Gospodine, probudi u svojoj Crkvi Duha Svetoga, kojim je bio ispunjen sveti Jozafat te je dao život za svoje ovce; po njegovu zagovoru ojačaj i nas tim Duhom, da budemo spremni život položiti za braću. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.
