Sveti Bernardin Realino: Slikar Pietro Gagliardi ovjekovječio je na platnu nesvakidašnji prizor iz života svetaca. Prikazao je gradske oce grada Lecce u južnoj Italiji kako dolaze još živome ocu Bernardinu Realinu te ga proglašuju zaštitnikom svoga grada. Slika se čuva u kolegiju Leoniano u Anagniu. Ima još jedna poznata i raširena slika koja prikazuje našega sveca i čudotvorca kako u zanosu gleda i grli dijete Isusa.
Sveti Bernardin Realino tipičan je predstavnik južnjačkoga sveca talijanskoga tipa. Na njegovu liku ne moraju nas oduševljavati baš sve crte, no ima ih ipak veoma vrijednih koje i za nas mogu biti od velike koristi.Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji.
Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističkorenesansne kulture.
Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravnoadministrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.
Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: „Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre.“
Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture – ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: „U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva – ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“ Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima.
Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali „ocem grada“. Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.
Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.
Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac „da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu“.
Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim. Tom zgodom general reda otac Ivan Jenssens upravio je cijeloj Družbi krasnu poslanicu. Ta je kanonizacija uz veliko sudjelovanje vjernika svečano bila proslavljena i u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Za tu su zgodu bile izrađene te u crkvi izložene i velike slike novih svetaca. Tadašnji su se mladi hrvatski isusovci na primjerima tih svetaca s velikim oduševljenjem spremali na svoj budući rad.
