U listama svetih apostola spominje se i Sv. Bartolomej. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od »Bar Talmaj«, a što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol.
Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi i zanimljiv susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela. Evo toga susreta!
»Filip susretne Natanaela i rekne mu: ’Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.’ – ’Iz Nazareta može li što dobro izići?’ reče mu Natanael. ’Dođi i vidi!’ odvrati mu Filip.
Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: ’Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.’ – ’Odakle me poznaješ?’ upita ga Natanael. ’Prije nego te Filip pozvao – odgovori mu Isus – vidio sam te pod smokvom.’
’Rabbi – odvrati mu Natanael – ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.’ Isus mu uzvrati: ’Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga! Zaista, zaista, kažem vam – nadoda Isus – vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim’« (Iv 1,45–51).
Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu.
Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao »pravog Izraelca u kojem nema lukavstva«, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.
Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, čak do Indije, što se ne može sa sigurnošću potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilično siguran zaključak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamičan apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapečatio mučeničkom smrću.
Prema apokrifima Bartolomej je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.
Relikvije su sv. Bartola u VI. stoljeću s Istoka prenesene na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale jer ih se g. 983. domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otočiću usred rijeke Tibera. Na tom je otočiću već u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u čast boga Eskulapa, koji se častio kao bog liječnikâ i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola. Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolu u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Njegova lubanja stiže tako u frankfurtsku katedralu, ruka u Canterbury, ostaci kože u Pisu. Tako mu se i štovanje raširilo diljem Europe. Uz njegov god 24. kolovoza, koji se od davnine svetkuje kao Dan žetve, postoji jedna zanimljivost iz doline Rajne. Premda je to bio tradicionalno neradni dan, jedna je uboga starica bila prisiljena i tog dna raditi na polju. A tada joj se, niotkuda došao, prikaže nepoznat izranjavan čovjek kojemu su traci oderane kože padali uz krvava leđa. " O kako te sažaljevam, jadni moj čovječe", uzdahne starica, na što joj Svetac odgovori: "Više ja sažaljevam tebe, koja radiš na meni posvećeni dan, umjesto da slaviš u crkvi." Na te riječi starica otrča kući i donese melem za svečeve rane. Tako se eto spominje maslac Svetog bartola, koji puk do danjašnjih dana rabi za liječenje rana, osobito oderotina, te za utrljevanje u kožu kod bolova i grčeva. Melem se pravi na dan Sveotg Bartola od svježeg maslaca u koji se umješaju latice tratinčlice i cvjetovi slijeza. Topla se smjesa procjedi kroz lanenu krpu i pohrani u posebnu kreamičku ili porcelansku posudu.Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri. Glede padavice i živčanih bolesti je oslonac na mučenje koje je podnio Sveti Bartolomejem.
Tko bude imao sreću posjetiti u Madridu Museo del Prado, jedan od najljepših muzeja svijeta, taj velebni hram najbiranije likovne umjetnosti, s udivljenjem će se zaustaviti i pred dvjema slikama sv. Bartola. Prvu je naslikao Peter Paul Rubens, a drugu Jusepe de Ribera. Zanimljivo je da je de Riberu sveti Bartol veoma zanimao pa ga je često slikao. Slika, portret Sveca, koju ovdje spominjem, naročito je lijepa. Svetac na njoj drži u ruci nož, oruđe svoga mučeništva.
