Rođen je 1491. godine u Baskiji u jednoj od 24 baskijske plemićke obitelji. Bio je posljednji od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a poslije kao mladi časnik sanjao je o sjajnoj budućnosti.
Na Duhove 1521. godine braneći tvrđavu Pamplonu bio je ranjen topovskim tanetom i jedna mu je noga ostala cijeli život kraća. To ga je ranjavanje na neko vrijeme svezalo za krevet pa je imao vremena promisliti o svome životu i svojim stremljenjima. Kako u kući u kojoj se oporavljao nije bilo nikakvih drugih knjiga osima životopisa svetaca i viteških romana čitao je tu literaturu. Znatno se iznenadio da nakon čitanja viteških romana u njemu ne ostaje nikakav dojam, štoviše ostavljaju ga praznim iako dok ih čita uživa u njima, dok životopisi svetaca u njemu ostavljaju snažan dojam i daju mu kao neko nutarnje svjetlo.
Promišljao je što bi to moglo biti? Zašto se to tako događa? Poslije ozdravljena Ignacije je krenuo na hodočašća u marijanska svetišta. O tom je razdoblju Ignacije sam ovako sudio: “Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao.” U Manresi mu je Bog otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio, kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. “Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova” (Pius Parsch).
Odatle je Ignacije kao hodočasnik otišao u Rim, pa Veneciju i napokon u Svetu zemlju.Tamo je htio obraćati nevjernike, ali u tim okolnostima to je bilo nemoguće. Još u Barceloni je kanio oko sebe okupiti skupinu istomišljenika, ali to mu je uspjelo tek u Parizu na studiju koji je bio započeo u Barceloni, a nastavio u Alcali, Salamanki.
Sa svojim drugovima Ignacije je odluku o zajedničkom životu posvećenu Kristu zapečatio na Veliku Gospu 1534. godine u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, “da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe.” Potom su završili studije i 1537. došli u Veneciju gdje je rapski biskup 24. lipnja Ignacija zaredio za svećenika. Budući da nisu mogli u Svetu zemlju, krenuli su u Rim.
Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: “Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: “U Rimu ću vam biti milostiv.” Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: “Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.” Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: “Hoću da ovoga uzmeš za slugu.” I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: “Hoću da mi služiš.” Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.”
Nju će papa Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.
Ignacije je jednoglasno izabran za prvog generala družbe što je on nosio 15 godina sve do smrti. Stoga je i danas u Družbi Isusovoj generalni poglavar doživotno na toj službi. Umro je 31. srpnja 1556. godine ostavivši iza sebe vrlo dobro učvršćen red s brojnim kolegijima i ustanovama i oko 1000 isusovaca čiji je utjecaj nadilazio njihov broj.
