Stepinac i Vukovar.
Oboje nepokoreni, ustrajni u trpljenju, oboje mučenici za hrvatsku slobodu. „Bila bi sramota biti ud bez boli pod trnjem okrunjenom Glavom“, piše Alojzije Stepinac u krašićkom zatočeništvu 1954. godine tadašnjem župniku franjevačke Župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru p. Stanku Baniću. Stepinac citira svetog Bernarda, pomalo i prorokujući da će tri desetljeća kasnije upravo Vukovar postati „nalik sluzi Gospodnjemu u boli, koji je izgubio izvanjski sjaj“, kako reče kardinal Bozanić u svojoj homiliji prigodom hodočašća svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Vukovar 2013. godine.
Dvadeset sedam godina otkako je tijekom velikosrpske agresije samo na franjevačku crkvu palo više od tri tisuće raznih granata i projektila, u prostorijama obnovljenog samostana razgovaramo s Marijom Kovačević, 73-godišnjom prognanicom i povratnicom, Slavonkom rodom iz Prnjavora, sa stalnim prebivalištem u Vukovaru od 1999. godine.
Prvi put u Vukovar Marija dolazi 1968. godine, kada se s diplomom zagrebačkog Sveučilišta, kao magistra kemijskog inženjerstva zapošljava u tvornici Borovo. Prisjeća se svog prvog dana na poslu i neugodnog susreta s tadašnjim voditeljem ljudskih resursa. Njegovo prvo pitanje bilo je o podrijetlu moga oca Petra Trepšića, koji je bio domobranski vojnik, što zasigurno nije bilo nešto čime biste osvojili simpatije ljudi u bivšem sistemu – kaže Marija.
Petar život duguje svom prijatelju, koji ga je, nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske 1945., spasio od partizanskog „osloboditeljskog“ pohoda na selo u Prnjavoru. Marija priznaje da je tom prigodom slagala, rekavši svome nadređenom kako je njezin otac obični seljak, marljiv čovjek koji teško privrjeđuje kruh za svoje petero djece. U kući Trepšićevih, po selu zvanih „Pejini“, često su se spominjale herojske kreposti Alojzija Stepinca, doduše potiho i skriveno, no Marija svjedoči da nikada ne zaboravlja kako je kao malena djevojčica prisluškivala o čemu su njezin djed i roditelji razgovarali.
Potiho i skriveno o vjeri, Crkvi i Stepincu govorilo se i među radničkim kolektivom u Borovu. Hrvatski radnici bili su u podređenom položaju: morali su raditi više od ostalih, a sustav kontrole bio je rigorozniji. Oni hrabriji ubrzo su osjetili posljedice na vlastitoj koži. Marija priziva u sjećanje 1971. godinu kada su direktori tadašnjih poduzeća koji su javno i otvoreno govorili o svom hrvatstvu i katolištvu, preko noći bili smijenjeni. Bila je to „sječa hrvatskih direktora“ – ističe Marija, koja je nakon tog događaja došla kući i zaplakala. To je tek prva lekcija – rekao joj je tada suprug Zlatko, inače zubar koji je tragično okončao svoj život u 46. godini.
Marija ne skriva ponos što su danas životne okolnosti u slobodnoj Hrvatskoj i hrvatskom Vukovaru bitno drugačije. Cijena slobode bila je, doduše, visoka. Kalvarija Vukovaraca i hrvatskog naroda započela je 24. kolovoza 1991. godine i premda je jedna od prvih granata koja je pala na Vukovar bila ona bačena na franjevački samostan, vukovarski franjevci, predvođeni svojim gvardijanom p. Branimirom Kosecom, odlučili su ostati sa svojim narodom sve do pada grada 18. studenog.
Hrabro „Da“ vukovarskih franjevaca baština je Stepinčeve Crkve. I Stepinac je, upitan 1951. tijekom svog uzništva u Krašiću nada li se da će ga komunističke vlasti pustiti iz Jugoslavije, odgovorio da u ovim teškim danima smatra svojom dužnošću ostati sa svojim narodom i svećenstvom.
Marijino prognaništvo započinje u rujnu 1991. kada je uspjela pobjeći iz Vukovara, i to Kukuruznim putem ili Putem spasa, kako su ga tada nazivali. Put koji je išao kroz selo Bogdanovce prokrčili su naši branitelji, a ja, jer sam imala auto i dovoljno goriva, uspjela sam pobjeći i sa sobom povesti još jednu gospođu i njezina sina – govori Marija.
Tri mjeseca ostaje u Istri, u mjestu Maredi, da bi 1992. došla u Zagreb. I kada se činilo da će njezino inženjersko znanje i vještine otići u zaborav zajedno s uništenim pogonom Borova u Vukovaru, tadašnji direktor Vlado Husar proizvodnju seli u Donji Miholjac.
Budući da sam na Tekstilno-tehnološkom fakultetu magistrirala na specijalnim vlaknima protiv vatrenog oružja, tih sam godina aktivno sudjelovala u proizvodnji pancirki za hrvatsku vojsku i policiju. Živjela sam na relaciji Zagreb – Donji Miholjac i radila sam za Borovo koliko sam mogla – svjedoči Marija, koja je istovremeno radila i kao asistentica na Tekstilno-tehničkom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta.
Slobodna od fakultetskih obveza i manufakture u pogonu, svoje zagrebačke dane često je provodila i ispred Stepinčeva kipa u Utrini. Pred njega je donosila sve svoje misli, dvojbe i brigu što će sa svojim životom poslije Zagreba. Znala je jedino da želi natrag u svoj Vukovar.
Od njezina prognaništva do povratništva prošlo je osam godina. Procesom mirne reintegracije Podunavlja započela je materijalna obnova Vukovara i povratak njegova stanovništva, no pitanje suživota Hrvata i Srba i danas je aktualno jer duboke rane sporo zacjeljuju. Odmah po povratku odlučila je predanije živjeti svoj sakramentalni život, a dolaskom fra Ivice Jagodića u Vukovar 2005. godine, uključuje se u biblijsku grupu.
Fra Ivica je vodio grupu svega godinu dana. Onda je odabrao četvoro suradnika koji će u budućnosti preuzeti inicijativu, među kojima i mene – govori Marija, dodajući da se osjećala potpuno nespremnom za takvo što, no fra Ivica je inzistirao.
Danas, gledajući unatrag, svjesna je kako su joj upravo vjera i iskustvo žive crkvene zajednice pomogli da oprosti agresoru. U Vukovar sam se vratila s velikom mržnjom prema Srbima. Meni je vjera očistila dušu da se ja danas mogu moliti za naše susjede, da se obrate i da postanu Božji ljudi jer Krist nam je jedan. Za to mole i drugi Hrvati u Vukovaru – svjedoči Marija.
O suživotu Hrvata i Srba u Vukovaru Marija nema puno toga za reći. On prividno ide nabolje, ali još je snažno prisutna odvojenost. Zna se u koje kafiće smijete, a u koje ne. Mi ne idemo jedni kod drugih, ne vjerujemo si, premda Hrvati više traže suživot – zaključuje Marija, koja svakodnevno moli zagovor blaženog Alojzija da se te razlike u Vukovaru nadvladaju.
Tko zna, možda je još jedno čudo revnog graditelja sloge među narodima, kako blaženog Alojzija zazivamo u litanijama na pomolu, i to upravo u našem Gradu heroju.
Razgovarao i fotografirao: Davor Trbušić/Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
