Enciklika 'Ut unum sint' snažan je apel upućen svim kršćanima da odgovore na Isusovu molitvu za jedinstvo njegovih učenika. Enciklika pape Wojtyłe pomaže gledati današnje kršćanske zajednice obnovljenim ekumenskim zauzimanjem
Enciklika 'Ut unum sint' (Da budu jedno) svetoga Ivana Pavla II. o ekumenizmu nosi datum od 25. svibnja 1995., a 25 godina poslije još uvijek ima istu svježinu i proročku snagu. Pogledom koji je upravljen prema naprijed, upućuje na cilj koji se čini dalekim, na jedinstvo kršćana koje želi sâm Isus i koji, prije muke, moli Oca da njegovi budu samo jedno.
Papa Wojtyła snažno osjeća tu žarku Gospodinovu želju, čini ju svojom te ekumenizam postaje jedan od prioriteta njegova papinstva, jer je podjela kršćana sramota koja se tiče samoga Isusova djela. Vjerovati u Krista – napisao je – znači željeti jedinstvo. To je čin poslušnosti koji proširuje obzore srca i uma. Međutim, upravo je taj papa jedinstva morao podnijeti veliku bol raskola. Dokument je, naime, nastao sedam godina nakon nezakonitoga biskupskog ređenja koje je podijelio nadbiskup Marcel Lefebvre, a koje je 1988. godine označilo odvajanje od Rima.
Francuski je nadbiskup, tradicionalist, optužio poljskoga papu i Drugi vatikanski sabor za – kako ga je nazvao – „lažni ekumenizam“ koji uništava istinsku vjeru, Crkvu vodi u propast, a katolike u otpadništvo. Osim toga, kaže da mu je Providnost povjerila poslanje da se suprotstavi modernom Rimu, zagađenom modernizmom, kako bi ponovno postao katolički Rim i pronašao svoju dvotisućljetnu tradiciju. Po njegovu je mišljenju bilo uvedeno „protestantsko poimanje“ mise i sakramenata. Nadbiskup Lefebvre je preminuo 1991. godine. Njegovi su nasljednici napali encikliku Ivana Pavla II. jer – po njihovim riječima – ne samo da uvodi u „dogmatski relativizam“, nego ga već sadrži.
To se stajalište temelji na nepotpunom i proturječnom poznavanju tradicije – napisao je papa Wojtyła u apostolskom pismu „Ecclesia Dei“. Nepotpunom, zato što ne uzima u obzir da je tradicija živa i raste prenoseći se iz naraštaja u naraštaj, ne opterećujući se nekim unaprijed određenim povijesnim datumom. Proturječnom zato što se tradicija ne može nikako odvajati od zajedništva s Papom i pastirima cijeloga svijeta.
Papinski dokument gleda hrabro naprijed, ističe dijalog kao prioritet i obavezan korak u otkrivanju bogatstva drugih. Vidi sve korake napravljene prema jedinstvu s raznim Crkvama i kršćanskim zajednicama, počevši od uzajamnoga ukidanja izopćenjā između Rima i Carigrada, te zajedničkih kristoloških deklaracija sa starim Istočnim Crkvama. Riječ je o putu koji pruža „neočekivana otkrića“ u svijesti da se opravdana različitost nikako ne suprotstavlja jedinstvu.
U enciklici se ističe da način i metoda naviještanja katoličke vjere ne smiju biti prepreka dijalogu s braćom. Dijalog se, naime, ne vodi isključivo o nauku, nego obuhvaća cijelu osobu, jer je on također dijalog ljubavi. Iz ljubavi se rađa želja za jedinstvom, a to je put koji zahtijeva strpljiv i hrabar rad. U tomu ne treba nametati druge obveze, osim onih prijeko potrebnih.
U ekumenizmu – primijetio je Ivan Pavao II. – prednost ima zajednička molitva. Moleći zajedno, kršćani otkrivaju da je ono što ih sjedinjuje mnogo jače od onoga što ih razdvaja. Liturgijska obnova koju je provela Katolička Crkva, kao i druge crkvene zajednice, omogućila je slaganje o bitnom, te se sve više zajednički obraćamo Ocu, samo jednim srcem.
Među učinjenim koracima naprijed enciklika ističe veću suradnju kršćana, koji pripadaju raznim vjeroispovijestima, na području zauzimanja za slobodu, pravednost, mir i budućnost svijeta. Zajednički glas kršćana ima veći odjek od jednoga izdvojenog glasa u svrhu pobjede poštovanja pravā i potrebā svih ljudi, a posebno siromašnih, poniženih i nezaštićenih.
Ivan Pavao II. traži promjenu izražavanja i ponašanja. Valja, naime, izbjegavati agresivan i neprijateljski stil u protivljenju, malodušnost koja teži tomu da sve vidi negativno, neevanđeosko zatvaranje u osuđivanju drugih, te prezir koji proizlazi iz nezdrave umišljenosti. Potrebno je, naprotiv, uz Božju pomoć učiniti sve moguće kako bi se srušili zidovi podjele i nepovjerenja, nadvladale prepreke i predrasude, uklanjajući riječi i izraze koji ranjavaju, te izabirući put poniznosti, blagosti i bratske velikodušnosti.
Tako se, s vremenom, neće više govoriti o hereticima ili neprijateljima vjere, nego o „drugim kršćanima“, „drugim krštenicima“. Takvo se proširenje rječnika pretvara u primjetni razvoj mentaliteta – istaknuo je papa Wojtyła. To je put obraćenja koji prolazi obveznim dijelom, odnosno uzajamnim kajanjem za počinjene nepravde. Stoga Ivan Pavao II. moli oprost za pogreške koje su počinili članovi Crkve.
Puno jedinstvo ima vidljivi oslonac u Petru, pa je Ivan Pavao II. uputio apel kršćanskim zajednicama da se pronađe neki oblik Petrova prvenstva koji se, ne odričući se ni na koji način bitnoga u svojem poslanju, otvara novoj situaciji kao služba ljubavi koju priznaju i jedni i drugi.
Enciklika 'Ut unum sint' sjajna je sinteza hoda Crkve tijekom njezine 2000 godina duge povijesti. Ona je svjetlost koja pokazuje put koji je pred nama, nastavljajući ići u istom pravcu u kojemu su išli oni prije nas. Na tom putu – istaknuo je Ivan Pavao II. navodeći riječi svetoga Ciprijana – braća trebaju naučiti ići pomireni za oltar, jer Bog ne prihvaća žrtvu onih koji su u neslozi.
