Prenosimo Papinu propovijed na općoj audijenciji, 26. kolovoza 2020. godine.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Pred pandemijom i njezinim društvenim posljedicama, mnogi su u opasnosti od gubitka nade. U ovom vremenu nesigurnosti i tjeskobe, pozivam sve da prihvate dar nade koji dolazi od Krista. On nam pomaže u plovidbi burnim vodama bolesti, smrti i nepravde, koje nemaju posljednju riječ o našem krajnjem odredištu.
Pandemija je istaknula i pogoršala društvene probleme, napose nejednakosti. Neki mogu raditi od kuće, dok je za mnoge druge to nemoguće. Neka se djeca, unatoč poteškoćama, mogu nastaviti školovati, dok se za brojnu drugu djecu to naglo prekinulo. Neke moćne države mogu dati novac za rješavanje izvanrednih situacija, dok bi za druge to značilo hipoteku budućnosti.
Ovi simptomi nejednakosti otkrivaju društvenu bolest; to je virus koji dolazi iz bolesne ekonomije; to je rezultat nejednakog ekonomskog rasta, koji zanemaruje temeljne ljudske vrijednosti. U današnjem svijetu, ima nekih bogataša koji posjeduju više nego sav ostatak čovječanstva. To je nepravda koja vapi do neba! U isto vrijeme, ovaj ekonomski model ravnodušan je prema šteti nanesenoj zajedničkom domu. Blizu smo nadilaženju brojnih granica našeg prekrasnog planeta, s ozbiljnim i nepovratnim posljedicama: od gubitka bioraznolikosti i klimatskih promjena do porasta razine mora i uništavanja tropskih šuma. Društvena nejednakost i degradacija okoliša idu ruku pod ruku i imaju isti korijen (usp. LS 101): grijeh želje za posjedovanjem i dominacijom nad braćom i sestrama, prirodom i samim Bogom. No, ovo nije Božja slika stvorenja.
„U početku je Bog čovječanstvu povjerio zemlju i njezine resurse zajedničkom upravljanju, da se brine za nju“ (KKC 2402).
Bog je zatražio da vladamo zemljom u Njegovo ime (usp. Post 1; 28), obrađujući ju i njegujući kao vrt, vrt koji pripada svima (usp. Post 2; 15). „Dok ‘kultivirati’ znači orati i/ili raditi […]“, njegovati „znači zaštititi [i] sačuvati“ (LS, 67). Ali, budite oprezni da to ne protumačite kao bjanko-ček, potpunu slobodu kako biste od zemlje učinili ono što želite. Ne. Postoji „odnos odgovorne uzajamnosti“ između nas i prirode. Primamo od stvorenoga i dajemo zauzvrat. „Svaka zajednica može uzeti od zemaljskih dobara ono što joj je potrebno za vlastiti opstanak, ali je i dužna zaštititi ju.“
Zapravo, zemlja „nam prethodi i dana nam je“. Bog ju je dao „cijelom ljudskom rodu“ (KKK 2402), stoga je naša dužnost osigurati da Njegovi plodovi dođu do svih, a ne samo do nekih. Ovo je ključni element našeg odnosa sa zemaljskim dobrima. Kao što su podsjećali oci Drugog vatikanskog sabora, „čovjek, koristeći ova dobra, mora smatrati vanjske stvari koje zakonito posjeduje ne samo kao svoje, već i kao zajedničke, u smislu da ne koriste ta dobra samo njima već i drugima“ (Gaudium et spes 69). Zapravo, „vlasništvo nad nekim dobrom čini onog koji ga posjeduje upraviteljem Providnosti, kako bi ono urodilo plodom i plodove dijelilo s drugima“ (KKK 2404).
Kako bi se osiguralo da ono što posjedujemo donosi vrijednost zajednici, „politička vlast ima pravo i dužnost regulirati legitimno ostvarivanje prava vlasništva u smislu općeg dobra“. „Podređenost privatnog vlasništva univerzalnom odredištu dobara […] zlatno je pravilo društvenog ponašanja i prvo načelo cijelog etičko-društvenog poretka“ (LS 93).
Imovina i novac oruđe su koje može služiti poslanju. Ali, lako ih promijenimo u ciljeve, pojedinačne ili kolektivne. A kad se to dogodi, oni utječu na bitne ljudske vrijednosti. Homo sapiens deformira se i postaje svojevrsni homo œconomicus – u najgorem smislu – individualistički, proračunati i dominirajući. Zaboravljamo da smo mi, stvoreni na Božju sliku, društvena, kreativna i solidarna bića, s neizmjernom sposobnošću ljubiti. Zapravo, mi smo bića koja među svim vrstama najviše surađujemo i cvjetamo u zajednici, što se jasno vidi iz iskustava svetaca.
Kad opsesija za posjedovanjem i dominiranjem isključuje milijune ljudi iz primarnih dobara; kad je ekonomska i tehnološka nejednakost takva da uništava društveno tkivo; a kad ovisnost o neograničenom materijalnom napretku ugrožava zajednički dom, ne smijemo samo ostati promatrati. Ne, to je tužno. Pogledom uperenim u Isusa (usp. Heb 12; 2), i sa sigurnošću da Njegova ljubav djeluje preko zajednice svojih učenika, svi moramo djelovati zajedno u nadi da ćemo stvoriti nešto drugačije i bolje. Kršćanska nada, ukorijenjena u Boga, naše je sidro. Podupire volju za dijeljenjem, jačajući naše poslanje kao Kristovih učenika, Onoga koji je s nama podijelio sve.
Prve kršćanske zajednice koje su, kao i mi, proživjele teška vremena, to su shvatile. Svjesni da oblikuju jedno srce i jednu dušu, zajednička su im sva dobra, svjedočeći u njima preobilje milosti (usp. Dj 4; 32 – 35). Neka kršćanske zajednice dvadeset prvog stoljeća (po)vrate ovu stvarnost svjedočanstvom o uskrsnuću Gospodnjem. Ako se brinemo za dobra koja nam daje Stvoritelj, ako objedinimo ono što posjedujemo na način da nitko ne nedostaje, tada zaista možemo nadahnuti obnovu zdravijeg i pravednijeg svijeta.
