Na slavlju je sudjelovao ograničen broj vjernika i svećenika Rimske biskupije koji su obnovili obećanja dana na dan svoga ređenja. Tijekom mise blagoslovljeno je krizmano ulje koje se koristi kod sakramenata krštenja, potvrde i svetog reda te bolesničko ulje koje se koristi za sakrament bolesničkog pomazanja.
U prigodnoj propovijedi Papa se najprije osvrnuo na evanđeoski odlomak u kojemu Isus doživljava neprihvaćanje u Nazaretu, u gradu u kojemu je odrastao i u kojemu se njegovi povijesni slušatelji pitaju: „Nije li ovo sin Josipov?“ Pri tome je napomenuo kako se ta rečenica može tumačiti dvojako. „Može se koristiti za izraziti radosti: ‘Kako je divno što jedan od tako skromnih korijena govori s ovim autoritetom!’ A drugi to može upotrijebiti kako bi prezrivo kazao: ‘A odakle ovo? Što misliš tko si?’“, pojasnio je Papa te dodao kako je izbor formalno otvoren, no ukoliko se znaju učinci onda je jasno da je takav odgovor sadržavao klicu nasilja protiv Isusa.
„Isusova riječ ima moć iznijeti ono što netko nosi u srcu, što je obično smjesa, poput pšenice i korova. To uzrokuje duhovni rat. Vidjevši geste prekomjernog Gospodinova milosrđa te slušajući njegova blaženstva i ‘jao vama’ iz evanđelja čovjek se nađe dužan razlučiti i odabrati. U ovom slučaju njegova riječ nije prihvaćena i to je značilo da mu je svjetina, rasplamsana bijesom, pokušala oduzeti život. Ali još nije bio čas, i Gospodin, kako nam evanđelje kaže, prođe između njih (usp. Lk 4,30)“, pojasnio je Papa te svećenicima poručio: „Nije bilo vrijeme, ali brzina kojom su oslobodili bijes i žestina bijesa koji je sposoban ubiti Gospodina u tom trenutku, pokazuje nam da je to uvijek čas. I to je ono što želim danas podijeliti s vama, dragi svećenici – da čas Radosne vijesti te progon i križ idu ruku pod ruku.“
U propovijedi papa Franjo je potvrdio da je „navještaj evanđelja uvijek povezan s prigrljivanjem konkretnog križa“. „Blaga svjetlost Riječi stvara jasnoću u srcima koja su dobro raspoložena, a zbunjenost i odbacivanje u onima koji to nisu“. „To stalno vidimo u evanđelju“, rekao je Papa i naveo neke primjere.
Dobro sjeme posijano na polju daje plod – stostruk, šezdesetostruk, tridesetostruk – ali također budi zavist neprijatelja koji opsesivno počinje sijati kukolj tijekom noći. Nježnost milosrdnog oca neodoljivo privlači izgubljenog sina da se vrati kući, ali također budi ogorčenje i zlovolju kod starijeg sina. Darežljivost gospodara vinograda razlog je za zahvalnost radnika posljednjeg sata, ali je i razlogom za oštre komentare prvih koji se osjećaju uvrijeđeno jer je njihov gospodar dobar (usp. Mt 20,1- 16). Bliskost Isusa koji blaguje s grešnicima osvaja srca poput Zakejeva, Matejeva, Samarijanke…, ali također izaziva osjećaje prezira kod onih koji se smatraju pravednicima. Velikodušnost onog čovjeka koji šalje svog sina misleći da će ga vinogradari poštivati, međutim, raspiruje u njima bijes koji prelazi svaku granicu: suočeni smo s tajnom bezakonja koja dovodi do ubijanja Pravednika. Sve nam to pokazuje da je navještaj Radosne vijesti tajanstveno povezan s progonstvom i križem.
U nastavku je ohrabrio svećenike da prihvate križ koji spašava te da se njime ne smiju sablazniti jer ni Isus nije bio sablažnjen time što je morao liječiti bolesne, osloboditi zatvorenike usred moralističkih, legalističkih, klerikalnih rasprava i kontroverzi koje probuđivao svaki put kada bi činio dobro.
Križ je, podsjetio je Sveti Otac, „prisutan u Gospodinovu životu“ i prije njegova rođenja. Prisutan je „već u prvom Marijinom nemiru pred Anđelovim navještenjem“, „u Josipovoj nesanici kad osjeća da mora napustiti svoju zaručnicu“. Prisutan je u Herodovom progonu i u nevoljama koje trpi Sveta obitelj. Isus je prihvatio „izdaju i napuštenost od svojih prijatelja već od Posljednje večere, prihvatio je nezakonito utamničenje, prijeki sud, nerazmjernu osudu, bezrazložnu zlobu onih koji su ga pljuskali i na njega pljuvali… Prihvatio je sav križ jer u križu – rekao je Papa – nema dvoznačnosti“. “Križ ne ovisi o okolnostima”. “O križu se ne pregovara”. “Postoji nešto u vezi s križem – dodao je papa Franjo – što je sastavni dio našeg ljudskog stanja, ograničenja i krhkosti”. „Istina je isto tako da se na križu događa nešto što nije svojstveno našoj krhkosti, nego je ugriz zmije koja je, vidjevši bespomoćnog Raspetoga, ugrizla ga i pokušala otrovati i obezvrijediti sve njegovo djelo. Ugriz koji pokušava sablazniti – ovo je doba sablaznî – ugriz koji pokušava učiniti jalovim i beznačajnim svaku službu i žrtvu ljubavi za druge. To je otrov zloga koji nastavlja insistirati: spasi samoga sebe. I u tom, okrutnom i bolnom, ugrizu koji hoće biti smrtonosan, na kraju se pojavljuje Božji trijumf. Tijelo Gospodinovo bilo je za zmiju otrov, a za nas je postalo protuotrov koji zlome oduzima svu snagu“, rekao je Papa.
