Maria Mastai Ferretti rodio se 13. svibnja 1792. godine u Senigalliji u aristokratskoj obitelji grofa Girolama Mastai Ferrettija i Caterine Sollazzi, kao deveto dijete. Od 1802. do 1809. godine stječe klasično obrazovanje u Volterri, a zatim odlazi u Rim na studij filozofije i teologije. Rim napušta 1810. g. zbog političkih previranja, te se ponovo vraća 1814. g. kako bi se pridružio Papinskoj plemićkoj gardi. No, u to vrijeme je bolovao od epilepsije, pa je njegov zahtjev odbijen. Giovanni nastavlja studij teologije kojeg završava 1818. g., te je u travnju 1819. g. zaređen za svećenika. Službovanje započinje kao rektor sirotišta Tata Giovanni u Rimu, da bi od 1823. do 1825. g. boravio u Čileu kao član papinog izaslanstva. Vraća se u Rim i postaje ravnatelj bolnice sv. Mihaela i upravitelj crkve sv. Marije u ulici Via Lata. U svibnju 1827. g. papa Lav XII. imenuje ga nadbiskupom Spoleta. Godine 1832. papa Grgur XVI. postavlja ga za biskupa Imole, ali s titulom nadbiskupa, te ga imenuje kardinalom in pectore 1839. g. Imenovanje je objavljeno u prosincu 1840. g. kada je primio grimiz i titulu. Papa Grgur XVI. umire 1. lipnja 1846. godine i kardinal Mastai Ferretti je pozvan u Rim na konklavu.
Početak pontifikata
Na konklavi je sudjelovalo 50 od 62 kardinala. Kardinalski kolegij podijelio se između dva kandidata koji su slovili kao poželjni i od glasovanja do glasovanja broj glasova nije se mijenjao. Dekan Kardinalskog zbora predložio je tada da se glasuje “za najmlađeg” kandidata. Tako je 16. lipnja 1846. g. i izabran najmlađi kardinal pedesetčetverogodišnji Giovanni Maria Mastai Ferretti, nadbiskup-biskup Imole. Po završetku konklave doputovao je kardinal Karl Kajetan Gaisruck, nadbiskup Milana, koji je nosio veto austrijskog cara Ferdinanda I. na izbor kardinala Mastai Ferrettija. No, stigao je prekasno.
Novi papa uzeo si je ime Pio IX., a njegov izbor je u to vrijeme izazvao veliko iznenađenje, s obzirom na to da su pretežno konzervativni kardinali izabrali njega, koji je bio poznat po svojim liberalnim stavovima. Odmah po stupanju na papinsko prijestolje Pio IX. je pomilovao više od tisuću zatvorenika i zajamčio slobodu prognanima i izbjeglima. Na zaprepaštenje bečkog dvora, Papa je osnovao civilnu vladu i stavio je pod nadzor parlamentarne skupštine, te zatražio od svojih ministara da reformiraju građansko pravo, kazneni sustav, javno obrazovanje i drugo. Odjek tih njegovih mjera bio je velik u Europi i svijetu, a posebno u Italiji, koja je glasno klicala „liberalnom papi“. Ali sve se naglo promijenilo kada se Pio IX. odbio svrstati na bilo čiju stranu u ratu između kralja Karla Alberta Savojskog i Austro-Ugarske. Talijanski nacionalisti su mu to jako zamjerili jer su ga htjeli pridobiti za pokret koji je pokrenuo cijelu Italiju, kako bi se oslobodili teritoriji koji su još bili pod austrijskom vlašću. Pred kraj 1848. g. dolazi do velike krize koja je bila posljedica raspada ekonomije. Na dan otvaranja Skupštine 15. studenog 1848. g., ubijen je u dvorištu palače Kancelarije premijer papinske vlade grof Pellegrino Rossi (1787.-1848.). Ubrzo je ustanak zahvatio rimske ulice pa je papa prerušen 24. studenog, pod okriljem noći, napustio Kvirinal i pobjegao u Geatu.
Blaženi Pio IX. i pastoral
Uz zalaganje hrvatskog bana Josipa Jelačića papa 1852. g. Zagrebačku biskupiju uzvisuje na rang metropolije i nadbiskupije, a nadbiskupa Juraja Haulika 1856. g. imenuje kardinalom. Bulom Ineffabilis od 8. prosinca 1854. g. papa Pio IX. definirao je dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije što je u nekim crkvenim krugovima povuklo pitanje papine nepogrešivosti, iako se papa prije toga bio savjetovao s biskupima iz cijelog svijeta. U teškim političkim previranjima papa Pio IX. 8. prosinca 1869. g. otvara Prvi vatikanski sabor na kojem je izglasana dogma o nepogrešivosti pape koju je papa Pio IX. je proglasio 18. srpnja 1870. Proglašenje dogme o papinoj nepogrešivosti dolilo je ulje na vatru i izazvalo prosvjede liberala u Francuskoj i posebno u Njemačkoj, gdje će prosvjednici stvoriti otpadničku Starokatoličku crkvu. Svojim mudrim savjetima je pomagao svetom Don Boscu utemeljiti salezijansku družbu; tako si je zaslužio nadjevak „Don Boscov papa”.
Papina smrt
Pontifikat pape Pija IX. koliko god se činio poraznim zbog nestanka Papinske države, toliko je označio jačanje duhovnog autoriteta pape. Smatrajući se zatočenikom, papa Pio IX. više nikada nije napustio Vatikan. Njegovo dobrovoljno zatočeništvo donijelo mu je opće simpatije izvan Italije i pridonijelo ugledu Svete Stolice. Najduži pontifikat u povijesti Crkve završio je 7. veljače 1878. g. Papa je umro u 86. godini života prirodnom smrću. Blaženi Pio IX. želio je da ga pokopaju u bazilici sv. Lovre izvan zidina, ali je zbog političkih razloga sahranjen u bazilici sv. Petra. Kada su ga nakon tri godine željeli prebaciti u baziliku sv. Lovre, morali su to učiniti tajno, jer je jedna antiklerikalna grupa željela njegovo tijelo baciti u Tiber. Od dokumenata pape Pija IX. ostalo je 38 enciklika, a osobito se ističe Quanta Cura i njezin glasoviti dodatak Syllabus, kao i stavovi koje je zastupao potkraj svoga pontifikata. Bio je prvi papa koji je snimljen fotografskim aparatom. Godine 1985. papa Ivan Pavao II. donio je službenu izjavu o njegovom „herojskom životu“, a 3. rujna 2000. g. isti papa ga je proglasio blaženim. (Sveci.hr)
Iz propovijedi pape Ivana Pavla II. na misi beatifikacije 3. rujna 2000. g.
U burnim događanjima svoga doba on je bio primjer prianjanja uz nepromjenjivi polog objavljenih istina. U svakoj prilici vjeran zadaćama svoje službe, uvijek je davao apsolutno prvenstvo Bogu i duhovnim vrijednostima. Njegov dugi pontifikat doista nije bio lak i u vršenju svoga poslanja u službi Evanđelja morao je mnogo trpjeti. Bio je vrlo omiljen ali i omražen i klevetan.
No upravo je u tim proturječnostima snažno svijetlio sjaj njegovih kreposti. Dugotrajne nevolje čeličile su njegovo pouzdanje u Božju providnost, u čiju potpunu vlast nad ljudskim životom nikad nije sumnjao. Iz toga je izvirao duboki mir Pija IX. unatoč nerazumijevanjima i napadima tolikih neprijateljski raspoloženih osoba. Najbližim suradnicima često je znao reći: “U svojemu radu trebamo činiti najbolje što možemo, a zatim se prepustiti Providnosti koja će izliječiti naše ljudske pogreške i nedostatke.”
U tom je uvjerenju sazvao I. vatikanski koncil koji je učiteljskom vlašću rasvijetlio neka pitanja o kojima se u to doba raspravljalo, potvrđujući sklad između vjere i razuma. U trenutcima kušnje Pio IX. se utjecao pomoći Marije, kojoj je na poseban način bio odan. Proglašavajući dogmu o Bezgrešnom začeću sve je podsjetio da u burama ljudskog života u Djevici blista svjetlo Krista, jače od grijeha i smrti. (prijevod: IKA)
