Pobožnošću Križnog puta i euharistijskim slavljem koje je u petak, 24. ožujka 2017. godine u zagrebačkoj katedrali predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, obilježen je korizmeni susret hrvatskih branitelja, članova obitelji branitelja, ratnih vojnih invalida, udovica, djece i roditelja poginulih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja.
Uvodeći u susret i pobožnost Križnog puta biskup Šaško je kazao da ako naučimo ići ukorak s Isusom na Križnom putu, ako naučimo zajednički hodati kao Crkva koja živi od Duha Svetoga koji uskrisuje na novi život, i domovina će biti u svjetlu nove nade.
Nakon Križnog puta tijekom kojeg su između postaja bile čitane riječi bl. Alojzija Stepinca „u čiji život i svetost stane sva naša suvremena povijest“, uslijedilo je euharistijsko slavlje u kojem je biskup Šaško, osvrćući se na pročitani evanđeoski ulomak (Mk 12, 28b-34) istaknuo da Isus odgovarajući na pitanje koja je zapovijed prva od više stotina njih, točnije bilo ih je 613, ne navodi niti jednu zapovijed, nego navodi molitvu. Isus, nastavio je biskup Šaško, odgovara navodeći riječi Svetoga pisma, najprije iz Knjige Ponovljenoga zakona o ljubavi prema Bogu svim srcem, dušom, umom i snagom (usp. Pnz 6, 4-5), a tomu dodaje i rečenicu iz Knjige Levitskoga zakona o ljubavi prema bližnjemu (usp. Lev 19, 18).
Kratak je to i dubok odgovor, sažetak svega što je Isus naučavao o Bogu i o životu (usp. Mt 7, 12). Isus navodi ono što je srce Zapovijedi, što je njihov smisao – rekao je Biskup. Naglasio je da i mi u Crkvi ponekad koristimo neko nazivlje i izraze koji mogu zanemariti srce. Tako govorimo, nastavio je, o „zapovijedanim blagdanima“, ne razmišljajući da se blagdan ne može zapovjediti, da je blagdan radost, pitanje srca.
Može netko prigovoriti da Isus ne kaže ništa novo, budući da navodi Stari zavjet. No, ako se gleda dublje, vidi se da je novost u stavljanje na istu razinu dviju ljubavi: prema Bogu i bližnjemu – napomenuo je biskup Šaško, te dodao da je kršćanski kriterij ljubiti bližnjega kao što je Isus ljubio nas.
Obraćajući se hrvatskim braniteljima, kazao je kako premda godine prolaze, čudo ljubavi u Domovinskom ratu ostaje. Dok vas susrećem, promatram, naročito ranjene, a nasmijane; u trpljenjima, a mirne; s godinama na tijelu, a oduševljene, razumljivija je brojka onih 613 zapovijedi. Svakoga dana, cjelinom svoga tijela i duha – to je pred nama u hrvatskim braniteljima. To je uvijek novo nadahnuće. U njemu postoji i kušnja koja pred sadašnjim prilikama pita: Koliko je vrijedilo; je li vrijedilo? A mjera – govori nam Isus – nije izvan vas, nije izvan nas. Vrijedilo je onoliko koliko je srca u nečemu, a u vama braniteljima bilo je cijelo srce i um i snaga. I ta se ljubav prelijeva na sve nas – istaknuo je Biskup.
U nastavku svoje homilije potaknuo je branitelje da hrvatsku povijest ne prepuste zaboravu. Ta dionica naše povijesti je ključna. Kada nešto u vremenu bude odmaknuto, tada povjesničari trebaju rekonstruirati, povezati često nedostatne podatke, isključiti prijevare, razvrstati izvore. Zato povijest puno puta pišu oni koji mogu manipulirati dokumentima, ali stvarnu povijest pišu živi, pišu svjedoci istine. Naraštaji koji dolaze – odakle će crpiti istinu? Iz svjedočanstava onih koji nikada Hrvatsku nisu voljeli, ali su imali dovoljno novaca i utjecaja da svoju mržnju i otrov neistine ukoriče, stave u filmske zapise, u književna djela i izvješća? Hoće li mladi istinu moći iščitati iz filmova, iz udžbenika, iz spomenika koje ostavljamo? – upitao je Biskup.
Upozorio je biskup Šaško i na apsurd da se u hrvatskoj javnosti još vode rasprave o tome treba li predati i otvoriti arhive zločinačke komunističke države; treba li tražiti dopuštenje od sljednika Komunističke partije; trebaju li totalitarni i zločinački vođa, kao i drugi partijski čelnici koji su dokidali najosnovnija ljudska prava, biti nazvani pravim imenima te tako povijesno vrjednovani.
Na kraju svoje homilije pozvao je hrvatske branitelje da pohrane svoje zabilješke, svjedočanstvo istine, i to tako da bude dostupno na raznim stranama: u dokumentacijskim središtima, u arhivima, u objavljenim djelima…
Ostavite zabilježena svjedočanstva ne kao oporuku jednoga vremena, nego kao kolijevku novih hrvatskih oduševljenja i rasta života – zaključio je biskup Šaško.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
