U posljednjemu pjevanju Božanstvene komedije, Dante govori o nekome pristiglom hodočasniku, možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom utisnutom na Veronikinu rupcu i ne može svoj pogled usmjeriti drugamo, već ga drži čvrsto upravljenim u Krista Gospodina. Ovaj anonimni Danteov Hrvat ima za nas jedno ime: sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac, rođen prije stotinu godina u Brezariću, župi Krašić, a umro 10. veljače 1960. Uistinu je ovaj čovjek, ovaj Sluga Božji, držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o njemu, živio je u gledanju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao preobražen u Krista te i sam postao živa slika trpećega Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke.
Tri čitanja iz današnje liturgije na svoj su način slika Kristova. Iz Govora na gori, iz kojega smo upravo čuli jedan odlomak, Sveti Otac u svojoj enciklici Veritatis Splendor („Sjaj istine“) kaže da je taj govor neka vrsta skrovitoga Kristova životopisa, jer je zapravo Krist taj siromah čije je Kraljevstvo (Lk 6,20), rođen u jaslama izvan grada jer nije bilo mjesta u svratištima, koji je na Križu umro gol i lišen svega.
Krista su zamrzili, izopćili (Lk 6,22), jer je naviještao Božju ljubav za sve. Gledajući na taj način, razmatrajući današnja čitanja, vidimo Krista, ali možemo i bolje razumjeti poruku Sluge Božjega: kardinal Stepinac vodi nas Kristu i uprisutnjuje njegovu poruku, a Krist nam omogućava da vidimo dubinu srca, istinske korijene našega života.
Htio bih skrenuti pozornost tek na dva mala odlomka današnjega evanđelja. Prije svega na onu već navedenu rečenicu: „Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde“ (Lk 6,22).
Naš blaženik, naš Sluga Božji, živio je upravo tu odbačenost iz ljudske slave, živio je osamljenost, patnju. Postoji neka vrsta proročkoga navještaja ove rečenice u jednoj Sokratovoj izjavi, koju je Platon naveo u svojoj Obrani, kada ovaj pred sudom kaže: „Nema čovjeka koji bi se mogao spasiti ako bi se bilo vama bilo nekom drugom mnoštvu iskreno usprotivio i pokušao spriječiti mnoge nepravde i zločine u državi.”
Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnu mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom i preko savjesti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga života. Budući da je bio čovjek savjesti, kršćanske savjesti, suprotstavio se totalitarizmima; i u vrijeme nacističke diktature postao je branitelj Židova, pravoslavaca i svih progonjenih. Zatim je u vremenu komunizma postao odvjetnik svojih progonjenih i ubijanih vjernika i svećenika. Postao je nadasve Božji odvjetnik na ovoj zemlji jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji.
Kardinal Stepinac nije se bavio politikom. Poštivao je državu u mjeri u kojoj je ona bila autentična. Slijedio je smjernicu koju je zacrtao već sv. Ambrozije, a koja glasi: „Uvijek sam odavao svjesno i ispravno poštovanje vladarima, ali Božje stvari nisu moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram poštivati i braniti ono što je Božje.“
Tako je dakle činio i kardinal Stepinac: branio je Božje stvari protiv grešne i lažne ljudske svemoći, branio je Božja prava, a tako i istinska ljudska prava, iskonsku čovjekovu sliku protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje Božju prisutnost, Božja prava u svijetu.
Sluga Božji bijaše čovjek savjesti i stoga u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je poznavao mržnju jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u Kristovo lice, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema vlastitim progoniteljima. On nas tako uči kako stabilnost kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. Budući da je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom Kristovom ljubavlju.
