Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predslavio je u nedjelju 14. lipnja 2020., u koncelebraciji s nadbiskupijskim tajnikom vlč. Ivanom Lukićem i župnikom vlč. Josipom Đurbekom, euharistijsko slavlje spomena posvete Župne crkve svetih Šimuna i Jude Tadeja u zagrebačkome gradskom naselju Markuševec u kojem je 22. ožujka ove godine bio epicentar najsnažnijega potresa u Zagrebu i okolici u posljednjih 140 godina.
– Uzoriti gospodine nadbiskupe, pozvao sam vas ovdje kao našega pastira da bi danas kada ova crkva slavi dan svoje posvete bili s nama. Da bi nam donijeli riječ utjehe, da bi nam donijeli riječ nade, da bi kao naš pastir ovdje doslovno slavili čak i ovo stanje ruševnosti kako bi onda, nadamo se uskoro, mogli slaviti i stanje obnovljenosti, stanje novosti, onoga što očekujemo i što ćemo, nadamo se uz Božju pomoć, uspjeti sačuvati, novo napraviti, podići – kazao je u riječi dobrodošlice i pozdrava vlč. Đurbek prije početka slavlja, istaknuvši značaj najstarije crkve u Nadbiskupiji te njezinu ranjenost jer je, kao i mnogo toga u Župi i u kraju, stradala u potresu.
Na početku misnoga slavlja, kardinal Bozanić podsjetio je da je susret u euharistiji zahvala Bogu koji s čovjekom suosjeća. – Zahvalimo ovdje Bogu što smo danas zajedno. Zahvalimo Mu što nas je očuvao. – rekao je Kardinal te pozvao vjernike da zajedno s njime mole Gospodina da otvori puteve nove nade te, usmjeravajući pogled prema onome pozitivnome, onome dobru kojeg puno ima među njima, iz nevolje pokaže put izlaza.
Referirajući se na Matejevo evanđelje (9,36-10,8) jedanaeste nedjelje kroz godinu u kojem Isusu suosjeća s mnoštvom naroda, izabire apostole te ih šalje propovijedati, zagrebački je nadbiskup kardinal Bozanić govorio o neizmjernoj božanskoj ljubavi.
– Isus se sažalio. Isus je osjetio što narod nosi u svome srcu i bilo mu je žao. Želio je podijeliti njihove osjećaje, sudbinu, strahove, neizvjesnoti. jer bijahu kao ovce bez pastira. Nije bilo onoga tko će ih utješiti. Bog je onaj koji gleda. Koji promatra čovjeka, koji ga proniče u njegovoj dubini, koji zna i poznaje titraje naše duše i onda kad smo Mu otvoreni, ali i onda kada stvari ne razumijemo, kada Mu prigovaramo ili se dajemo zavarati od onoga koji želi unijeti nemir, nezadovoljstvo, beznađe u naše srce i u našu nutrinu. – poručio je Kardinal, podsjetivši da je Bog, kako bi čovjeku ostao blizu, ali ga i bolje razumio, na svijet poslao svoga Sina Jedinorođenca koji je po svemu, osim po grijehu, čovjeku sličan.
Budući da ne postoji netko tko bolje poznaje čovjeka i njegovo ljudsko srce negoli sam Isus Krist, Kardinal se, u nastavku homilije, spomenuo neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku koja ne prestaje, a o kojoj svjedoči Isusov križ, muka, smrt i uskrsnuće. – Često zaboravimo da Isus ostao na našoj strani i da je blizu čovjeku, a osobito onome koji trpi. I to ne samo riječima, nego i djelom. Zaboravimo da postoji netko tko nas ljubi i prije nego što i mi mislimo na Njega. I da smo od Boga ljubljeni bez obzira kakvi smo. Bez obzira na naše zasluge ili pogreške, dobrotu ili djela. On nas ljubi i On je s nama i kada nam je teško, želeći nas utješiti. I to je ona temeljna pouka Evanđelja: „Ja sam ljubljen od Boga. On me ljubi bezuvjetno i želi da osjetim tu ljubav, da Mu se približim i na tome budem zahvalan.“
Spominjući se, nadalje, posvete Župne crkve čiji su točan datum i godina nepoznati, Kardinal je istaknuo da je kao građevina ona svjedok da su od davnina pa sve do današnjih ovdje oni koji uz Boga žele biti i ostati. – Ova je crkva doživjela mnoge nezgode i kao građevina, što je simbol onoga što kroz povijest tijekom godina i stoljeća proživljava i živa Crkva. Vjeran Božji narod. Crkva građevina govori o onoj živoj Crkvi, hramu Duha Svetoga u kojem prebiva Bog u nama. I ova današnja proslava, današnji spomen posvete u isto vrijeme govori kako smo, braćo i sestre, i mi posvećeni Duhom Svetim, zahvaćeni Bogom te oni koji Bogu pripadaju. – kazao je Kardinal.
U posljednjem dijelu homilije Kardinal je s vjernicima podijelio i posvjedočio sve ono što su doživjeli 22. ožujka. – Ne mislim samo na ruševine. Ne mislim samo na zgrade. Mislim prvenstveno na vas ljude kako ste doživjeli te trenutke. Na one strahove i neizvjesnosti te pitanja: „A zašto Bože?; Zašto to nama?; Jesmo li što posebno skrivili?“. Braćo i sestre, ta pitanja vjernik ne treba postavljati! Bog zna zašto. Pokušajmo i strahove i neizvjesnosti i ta trpljenja i te boli koje su normalne, ljudske približiti Isusu i predati Njemu. Možda i Ti, Isuse, sada želiš da ovo što smo pretrpjeli zajedno s Tobom prenesemo pred lice Oca nebeskoga za nas, za svijet, za naše mlade i njihovu budućnost, njihovo i naše vječno spasenje. – zaključio je kardinal Bozanić.
Prije završenoga blagoslova župnik Đurbek, uime svih župljana, poručio je Kardinalu da iz Markuševca za čitavu Crkvu zagrebačku, ponese njihov nesalomljivi duh kao njihov poklon jer će oni pronaći snagu, volju, duh, a i materijalna sredstva za obnovu, zahvalni što će i dalje katolička vjera i vjekovna tradicija od Isusa Krista, po narodu u Markuševcu, živjeti i trajati.
Istaknuvši kako nema nijednog velikog slavlja u gradu Zagrebu bez prisutnosti markuševačke narodne nošnje i pjevanja, zagrebački je nadbiskup sažeo svoje osjećaje i misli u tri točke. Prvo, prisjetio se je svećeničke službe vlč. Đubreka koji je, djelujući bez crkve u Novome Zagrebu, revno počeo i (sa)gradio Župnu crkvu Uzašašća Gospodnjega u Sloboštini, a sada ponovno ima brige s gradnjom i obnovom crkve. Nadalje, spominjući kako se uz križ uvijek rađaju novi plodovi te suosjećajući s djecom koja su ovu školsku godinu započela u vremenu štrajka, ali koja je obilježena i pandemijom Covid-19 te potresom, da Bog i žrtve zna pretvoriti u nove plodove, Kardinal je poručio: – I zato sam posebno molio „Bože, pošalji! Baš iz ove Župe pozovi nekoga. Pošalji jer narod tvoj treba utjehe koju samo Ti možeš dati. – I treće, kako je prema odluci Nadbiskupije odlučeno da će se paralelno s obnovom drevne Župne crkve podići privremena prostorija, privremena montažna „crkva“ za redovita okupljanja, Kardinal je pozvao vjernike neka se angažiraju oko potrebnih poslova kako bi se oni što prije učinili i on ponovno dođe k njima.
– I na kraju, želim obilje Božjega blagoslova, osobito za djecu i mlade te sve vas. I molim vas, ponesite i pozdrave i ovaj blagoslov i u svoje kuće, u svoje obitelji, svjedočeći da je Bog s nama i da nas Bog neizmjerno ljubi. Na tu ljubav ne smijemo zaboraviti. Onaj koji je ljubljen i koji prihvaća Božju ljubav može pravo svjedočiti i ljubav u svojoj sredini. – kazao je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački na kraju slavlja.
Liturgijsko pjevanje predvodio je Župni pjevački zbor, a nakon slavlja Kardinal je, zajedno sa župnikom, obišao u potresu oštećenu kapelu Majke Božje Anđeoske te teren na kojem će se nalaziti budući privremeni bogoslužni prostor.
