Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s pomoćnim biskupima mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijom Gorskim, svećenicima zagrebačkih župa i okupljenim hodočasnicima predvodio je u nedjelju 13. rujna 2020. godine zavjetno euharistijsko slavlje 289. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i nadbiskupijskog hodočašća mladih Majci Božjoj Bistričkoj.
Na početku slavlja sve okupljene pozdravio je biskupski vikar za grad Zagreb, pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski ističući radost i zahvalnost za ovo slavlje koje se odvija u posebnim okolnostima potresa, koji je pogodio mnoge župe Zagrebačke nadbiskupije i mnoge vjernike, kao i okolnosti prijetnje uslijed pandemije koronavirusa.
„Sve te nove okolnosti i izazovi koji su stavljeni pred sve nas, ujedno su i prilika za zauzetije djelovanje svakoga od nas kako na crkvenom tako općenito društvenim poljima života. Te nove prilike već pokazuju svoje plodove kroz jačanje zajedništva, solidarnosti i zauzetosti kako u vjerničkom tako i općenito društvenom životu. To pokazuje i ovo dvodnevno hodočašće“, rekao je biskup Gorski.
U uvodu homilije Kardinal je, osvrćući se na pročitano evanđelje istaknuo: „Slavimo i živimo Evanđelje koje nam je nebeski Otac objavio u svome Sinu Isusu – da je Božja ljubav neizmjerna. U tome se krije i duboki smisao odgovora što ga Isus daje Petru na njegovo pitanje koliko puta treba oprostiti. Isusov odgovor kaže i nama zašto trebamo uvijek oprostiti: Zato što tako čini Bog u kojega smo povjerovali, koji je izvor našega života, naše radosti i zalog naše vječnosti.“
U nastavku, govoreći o geslu ovogodišnjeg hodočašća „O, pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje!“, Kardinal je rekao da je u toj molbi sadržano puno nakana koje se prepoznaju u našim potrebama, ali sve njih obuhvaća čežnja za zdravim srcem, za darom milosti, za plodovima Božjega Duha. Jedan od njih je opraštanje, oslobađanje, darivanje slobode. „Ako ne želim vidjeti bol i nepravdu koju sam nanio drugomu, ostajem zarobljen u bešćutnosti; sama sebe osuđujem na tugu sebičnosti. Ako pak ne želim oprostiti, prihvaćam biti okovan, odbijajući radost milosti. Gospodin nas uči da Bog oslobađa velikodušno i bezmjerno, jer pravednost nije dostatna za preobrazbu čovjeka, za njegovo preporođenje, za novo srce. Za to je potrebno prihvaćanje dara sućuti, milosrđa i smilovanja.“
Istaknuvši kako sadašnje izvanjske okolnosti ograničavanja ostavljaju tragove u našoj nutrini i odražavaju se na našim međusobnim odnosima, Kardinal je spomenuo „razne nesigurnosti i tjeskobe, ograničavanja tjelesne blizine i zajedništva, sputanost u komunikaciji, zbunjenost nejasnim i nedosljednim tumačenjima tih pojava.“
„Nedvojbeno je da sve to za sobom povlači stavove koji stvaraju napetosti u pojedincima i zajednicama, i koji odražavaju nerazborite pristupe, jer se čini da je – bez stvarnih oslonaca izgrađenih traženjem i iznošenjem istine – sve moguće; da izgleda kako svako odbijanje i prihvaćanje ima svoje opravdanje. Posljedica toga je duboko nepovjerenje, do kojega je nekima očito jako stalo, jer se time otvaraju široki prostori manipulacije i postizanja interesa koji su daleko od dobra čovjeka i društva.
No, gledajući s druge strane, sva ta iskustva mogu pomoći u prepoznavanju istinskih darova i vrijednosti. Ona bude u nama čežnju za slobodom, pomažu boljem uočavanju darovanosti bližnjih, razotkrivaju nestalnost prolaznoga i osvjetljuju istinu da nijedan zemaljski cilj ne ispunja čovjeka, niti mu pruža zadnji razlog postojanja, traženja, trpljenja i ljubavi.“
Obraćajući se Zagrepčankama i Zagrepčanima, mladim vjernicima Kardinal je rekao: „U vremenskom odmaku od skoro šest mjeseci, vidimo da je, zbog pandemije i naročito zbog potresa, poremećen redoviti ritam našeg crkvenog života i pastoralnog djelovanja.
Karitativnim zauzimanjem nastojali samo i nastojimo ublažiti muke ljudi čiji su domovi stradali. Narednih će se dana u župama, u: Granešini, Markuševcu i Čučerju, koje, zbog oštećenja, ne mogu slaviti i moliti u svojim župnim crkvama podići i oblikovati privremeni prostori koji će ublažiti posljedice potresa i omogućiti vjernicima da mogu slaviti sveta otajstva. I druge su župne zajednice suočene s teškoćama, a neke su već uspjele dijelom popraviti porušeno.“
„Osjećamo da nam je ranjeno srce u kojemu se zrcali naš vjerski kršćanski život, ali i snaga onih prisutnosti koje su neizostavne za hrvatski identitet“
Posebno se osvrnuo na u potresu stradalu Katedralu: „Svakodnevno osjećamo koliko vjernicima nedostaje molitva i slavlja u zagrljaju te naše nadbiskupijske crkve-majke. Proteklih mjeseci nismo mirovali. Sada se nalazimo pred početkom postavljanja skele koja bi osigurala građevinu i omogućila sustavniji pristup za planiranje koraka obnove za koju moramo imati strpljenja i ustrajnosti. Znamo da zagrebačka katedrala nije tek jedna građevina među tolikim stradalima. Osjećamo da nam je ranjeno srce u kojemu se zrcali naš vjerski kršćanski život, ali i snaga onih prisutnosti koje su neizostavne za hrvatski identitet.
Čvrsto se nadamo da će u obnovi Katedrale rado i još zdušnije sudjelovati svi koji mogu pomoći, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Koliko je samo mjesta na kojima se diljem svijeta, po hrvatskim iseljenicima, u obiteljskim domovima, u ustanovama, u zajednicama, nalazi slika naše Katedrale! Pozivam da se u tom djelu snažnije povežemo i omogućimo da obnova Katedrale iznjedri plod ne samo obrađenoga kamena, nego i obnovljenoga vjerničkog i narodnog zajedništva i oduševljenja. I to djelo povjeravamo zagovoru Majke Božje Bistričke, čiji lik pripada i unutrašnjosti naše Katedrale, te blaženomu Alojziju Stepincu koji ostaje njena živa jezgra, klica pouzdanja i nade, vjernosti i milosti.
Dok budemo radili na osposobljavanju Katedrale da primi nas vjernike i da u njoj nastavimo moliti i slaviti Gospodina, svoje ćemo pastoralne aktivnosti, posebno slavlja Euharistije i redovito ispovijedanje od mjeseca listopada vezati uz crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije na Dolcu i uz kapelu Ranjenoga Isusa na Trgu bana Josipa Jelačića. Svjesni smo nedostatnosti prostora i puno širih potreba, ali učinit ćemo što nam Gospodin sada daje, a On najbolje zna kojim nas putem vodi.“
Vrativši se na kraju homilije na Isusovu evanđeosku prispodobu, Kardinal je rekao: „Došli smo od Gospodina moliti milost i zahvaliti mu što nas je sačuvao u potresu, zahvaliti mu za njegovu prisutnost s nama u sve ovo vrijeme, u podnošenju teškoća vezanih uz zarazu i druge bolesti, jer On je sve naše boli ponio na križ. Dopustimo Bogu da nam ozdravi srce, kako bismo i sami mogli opraštati te po oproštenju i ljubavi drugima biti lijek protiv zla i nemira. Neka u našim ušima odzvanjaju riječi psalmista: 'On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću' (Ps 103, 3-4). Bistrička Majko, Pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje!“
Prije završnog blagoslova svima uključenima u organizaciju hodočašća zahvalio je biskup Gorski, a potom se, nadovezujući se na riječi zahvale, svima još jednom obratio Kardinal ističući važnost obitelji za Crkvu, za svako društvo koje želi imati zdravu i blagoslovljenu budućnost. Kardinal je pozvao okupljene da na poseban način budu blizu starijima kojima je u sadašnjim neizvjesnim okolnostima na poseban način potrebna blizina i ljubav.
Euharistijsko slavlje pjevanjem su animirali pjevači Mješovitog crkvenog zbora „Panis angelicus“ iz župe sv. Barbare u Zagrebu-Vrapče pod vodstvom gospodina Tomislava Čekolja.
Hodočašće završava u 15 sati zajedničkim oprostom na prostoru Crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca.
