Počesto i u naše vrijeme pojedinci koji ne prihvaćaju konkretne i ozbiljne zahtjeve koje vjera stavlja pred ljude, usuđuju se tumačiti Evanđelje olako i površnu kao da je riječ o sladunjavom nauku, a Isusa kao vjerskog učitelja bez osobitih zahtjeva, pravila i normi. Tako danas mnogima smeta kad Crkva ističe da su s pravima vjernika spojene i obveze, te da svaki vjernik treba ozbiljno i zauzeto djelima potvrđivati vjeru boreći se protiv grijeha i trudeći se životu dati veću ozbiljnost. Oni onda crkvene preporuke, propise, norme i odredbe drže krutim legalizmom ili moraliziranjem uspoređujući ga sa starozavjetnim legalizmom. A kad uz to istaknu da se Isus borio protiv starozavjetnoga legalizma, osjećaju da su došli do središnjeg i najvažnijeg zaključka koji će dati za pravo njima i njihovoj mlakosti, te će biti krunski dokaz protiv krutosti Crkve koja vraća u opticaj starozavjetne norme i odnose. Iz takvih zaključaka i dokazivanja proizišlo bi da su dotični tumači vjerniji Isusu i Evanđelju svojom mlakošću prema vjeri i ležernošću u odnosu prema Zakonu, nego Crkva svojom zahtjevnošću i dosljednošću. U tom smislu se mogu na primjer promatrati i suvremene rasprave o mogućnosti pričesti za rastavljene i ponovno oženjene.
Upravo današnji evanđeoski odlomak nas može osvijestiti od takvih iskrivljenih poimanja evanđeoskog nauka i samog Isusa. Takva su poimanja stvorili oni koji su promatrali kako Isus djeluje u suprotnostima s određenim sadržajima židovskog zakonodavstva i običajnih prava, kao što je bilo pitanje obrednih pranja, odnosa prema subotnom neradu ili pak prema čistim i nečistim jelima. Mnogi koji su Zakon i zakonske odredbe doživljavali kao teret u Isusu su pronašli osloboditelja – onog koji ih oslobađa određenih ograničenja i robovanja slovu i izvanjskom vršenju. Međutim, ti isti su vjerojatno išli tako daleko da su onda bježali i od duha i smisla koji je bio prisutan u ćudorednim odredbama, napose ako su se ticale međuljudskih odnosa, to jest stvarnog ljudskog dobra.
Iz svega što znamo možemo reći da Isus nije bio za vršenje Zakona reda radi, to jest za ispunjavanje Zakona radi Zakona. Naprotiv, bio je za to da se otkrije duboko smisao Zakona, te da se živi sukladno tom smislu. To je značilo u isto vrijeme i nadilaženje Zakona, jer tko je istinski otkrio smisao Zakona u ljubavi prema braći, njemu je Zakon doista nepotreban. Ali to nije značilo da je riječ o odbacivanju Zakona, već o ispunjavanju na mnogo savršeniji način nego su to zagovarali pismoznanci i farizeji koji su uvjeravali da je dostatno za spasenje formalno vršenje Zakona. A iz Isusovih pojašnjenja vidimo koji je istinski smisao Zakona – duhovno dobro čovjeka. Isus, naime, navodi tri primjera kojima tumači svoje izjave glede vrijednosti Zakona: zapovijedi o ubojstvu, o preljubu, o otpuštanju žene i o zaklinjanju. Tako on ne samo ne dokida petu zapovijed koja zabranjuje ubiti čovjeka, već zahtjeva od svojih učenika da sve ljude tretiraju kao braću prema kojima imaju obvezu zajedništva i mira. Nadalje, ne samo da ne dopušta preljub, nego skreće pozornost da onaj tko istinski živi od ljubavi Božje i od uvjerenja u Bogu utemeljenih, ne može sebi dopustiti niti požudni pogled prema ženi. Onaj tko je razumio pravi smisao braka, taj zna da ima neraskidivu, vječnu odgovornost za svoju ženu, čije spasenje ne smije ničim dovesti u pitanje i ugroziti, a najmanje otpuštanjem. Isto vrijedi i za zaklinjanje, pri čemu Isus ističe da je zabranjeno krivokletstvo, što ne znači da se njegovi učenici trebaju uopće ičim zaklinjati.
Nakon svega rečenoga valja nam se upitati: Je li nas Isus oslobodio od Zakona ili nam je nametnuo i teže odredbe nego što su bile u židovstvu? Ponajprije, Isus nas je oslobodio legalističkog pristupa Zakonu, jer je to bio minimalistički pristup životnim vrijednostima, odnosu prema Bogu i prema ljudima. Osim toga, oslobodio nas je slova Zakona, ali nam je dao svoga Duha i snagu ljubavi kojom sve što je rečeno promatramo u novome svjetlu, svjetlu veće odgovornosti i preciznijih obveza. Oslobodio nas je robovanja Zakonu, ali nam je ostavio zadaću da na većem stupnju ljubimo i skrbimo za spasenje svojih bližnjih. Oslobodio nas je cjepidlačenja, ali nam je do u tančine ukazao na duhovne obveze jednih prema drugima. A ako nam se to što Isus govori učini preteškim ili neizvedivim, ipak uopće nije preteško onima koji posjeduju autentičnu ljubav i u njoj se izgrađuju. Jer ako ono s kojima živimo ljubimo do mjere vječnoga spasenja, bilo bi uvredljivo prema njima se odnositi pazeći samo da ne prekršimo Zakon.
Tako vidimo da nas je Isus oslobodio Zakona, ali nas nije u ime toga učinio bezakonicima, već nam je dao dodatne poticaj da ga vršimo na novoj, duhovnoj razini. Svojim naukom i ljubavlju daje nam snagu da ga nadiđemo, a ne opozovemo ili omalovažimo. Zato se Isus pokazuje kao stroži od Zakona, jer je duhovne zahtjeva učinio još ozbiljnijima i strožima, ali je ujedno blaži jer je pokazao da se tu više ne radi o vršenju ili ne vršenju Zakona, već o izazovu autentične ljubavi. Neka i nas svojom riječju oslobodi Zakona, ali neka u nama uveća spasenjsku odgovornost jednih za druge, da bismo ostvarili istinsku pravednost vedro hodeći prema kraljevstvu nebeskom.
don Ivan Bodrožić | Bitno.net
